Mihajlo Manović je bivši hrvatski košarkaš, a mnogi ga pamet kao veliko igračko ime splitske Jugoplastike. Međutim, on je danas beskućnik, ali ne gubi nadu da će mu se život promijeniti.
Rođeni Beograđanin je 1960-ih preselio u Split i zaigrao za Jugoplastiku. Nažalost, danas stjecajem okolonosti za život zarađuje skupljajući boce.
'Po Splitu skupljam boce po kontejnerima. Ima ovdje neke simbolike, ja sam bio žuti, to je bila boja dresova Jugoplastike, a i kontejneri su žuti. Poslije svih velikih rezultata, ja sam zaboravljen. Znam da ljude zaboravljaju, negdje više, negdje manje, ali ja sam tendenciozno zaboravljen', rekao je Manović za Mozzart Sport.
Bivši košarkaš se trudi promijeniti situaciju.
'Već 30 godina tražim pravdu koja nije ni na vidiku. Imao sam poslovni prostor u centru Splita. U njega sam uložio čitav kapital, uzeli su mi ga. Ljudi koji su me tada protjerali ne žele ni danas čuti moje riječi, a mojim nekadašnjim prijateljima se prostire crveni tepih kad dođu ovdje', otkrio je Manović.
Nekad je bio zvijezda Jugoslavije, a danas prima socijalnu pomoć. Bio je član slavne generacije koja je ispisala povijest Jugoplastike 1970-ih godina. Međutim, njegovim sportskim padom počinju i privatni problemi.
'Praktično sam izbačen iz ekipe bez pravog objašnjenja. Posvetio sam se podizanju sina. U građevinskom poduzeću sam imao radno mjesto vozača. Eto, umjesto da radim kao jedan od trenera Jugoplastike, postao sam vozač... Imao sam stanarsko pravo na Bačvicama. Daleke 1980. godine dobio sam ponudu da preuzmem juniore Jugoplastike. Lijep povratak, ekipa je stigla do titule prvaka Splita, pa Dalmacije, Hrvatske i potom cijele Jugoslavije. U prvi tim ušli su Sobin, Perasović, Stegić, Cambi, Barčot, Perić...', priča.
Međutim, opet odlazi iz kluba i ponovno ne svojom voljom.
'Sjećam se da su ti klinci, poslije informacije da napuštam klub, skupili novac i poklonili mi sat za oproštaj. Novu priliku sam dobio 1988. godine. Tada sam preuzeo žensku ekipu. Objeručke sam prihvatio izazov i djevojke iz druge lige, doveo do prve, od 18 utakmica dobili smo 17…', govori.
No, tada počinje rat.
'Kada je počeo rat sin Jovan i ja otišli smo kod moje majke u Beograd. Snašao sam se opet, 1994. godine postao sam trener prve ekipe BASK–a pa sportski direktor. Primao sam plaću, živio, sin je rastao i sve se nekako opet uklopilo. Ipak, moj život je iz temelja promijenila tragedija. Sina su mi ubili 2007. godine kad je bio na pragu tridesete, a ja imao 58 godina', otkrio je.
Njegov sin Jovan je ubijen kao slučajna žrtva obračuna kriminalnih grupa u jednom beogradskom restoranu.
Nažalost, Mihajlu se tada događaju zdravstveni problemi.
'Teško sam se razbolio, operirao sam karcinom bubrega, žuči i dvanaesnik, gotovo sam umro zbog sepse. Otišao sam u mirovinu, majka je preminula, sestra također. Ostao sam sam, bez ičega i donio odluku da se vratim u Split. Bilo je to prije četiri godine... Još šezdesetih godina dvadesetog stoljeća izabrao sam postati Splićanin jer mi je taj grad najviše radosti dao. Danas sam beskućnik, primam pomoć koja mi nije dovoljna za život, ali sam zadovoljan čovjek. Skupljam plastične boce, imam prijatelje, imam što jesti, a za smještaj se snalazim', zaključio je Mihajlo.