Hrvatski trener Miroslav Ćiro Blažević preminuo je prošle godine. Njegova smrt rastužila je regiju jer je bio obožavan. Brojne anegdote se vežu uz njega, ali mnogi se sjećaju koliko je volio svoju majku.
Rođen je 10. veljače 1935. godine u Travniku te sa suprugom Zdenkom ima kćerke Katarinu i Barbaru te sina Miroslava.
Rođen je u Travniku u siromašnoj obitelji. Njegov otac Mato i majka Kata imali su šestero djece od kojih je dvoje umrlo u djetinjstvu, a dva brata Anto i Josip život su izgubili u Drugom svjetskom ratu. Na životu su ostali samo Ćiro i njegova sestra Jozefina s kojom je i u poznim godinama ostao u bliskim odnosima.
Jednom nam je ispričao da je njegov otac tukao majku i da ga je on jednom prilikom zaustavio.
'U mojem društvu više se ne smije pričati o ženama, a žene su najvažnija bića na svijetu. Jadni su oni primitivci koji maltretiraju žene i koji im ne daju važnost. Pa djecu ti je rodila! Diži je do neba jer je tvoja. Moja je mama bila svetica, a jednom sam oca uzeo za ruke i rekao: 'Dosta je bilo! Dosta si maltretirao moju mamu.'
On mi kaže: 'Brojim ti do tri', i shvati da ne može mrdnuti. Mlad sam bio i zdrav. Imao sam 17 godina i htio sam ga dovesti u red. I dok sam mu govorio, mati me udari cjepanicom po leđima i kaže: 'Sram te bilo, ne diraj oca, ne diraj hranitelja obitelji.' J*** te hranitelj ako ti svaki zalogaj dođe u grlo.'
Borba s karcinomom
Mnoge je rastužila vijest kad je Ćiro javno obznanio da se ponovno bori s karcinomom te da je situacija vrlo ozbiljna, a on iako je bio vječni optimist, tad nije pokazivao svoju uobičajenu vedrinu. 'Sine, još sam gore nego ranije. Idem ka kraju, ne mogu lagati da sam dobro kad nisam. Jetra mi je puna metastaza, nije mi do nogometa', rekao je za Kurir u prosincu 2022. godine kratko Miroslav Ćiro Blažević.
Da nije optimističan oko svog zdravlja rekao je i u ekskluzivnom intervjuu za Story. ‘Vrijeme mi je, imam 88 godina iza sebe, ostavio sam dosta. Što ćeš. Konstatiraš istinu, a ona je da imaš rak s pet metastaza. Onda je to fatalno. U svakom slučaju nemojte za mnom žaliti, previše sam napravio da ne bih bio spokojan. Previše dobrog.
I koliko god se trudim, ne mogu naći kome sam zlo napravio, i to od najranije mladosti... Kad gledam svoje kolege, gotovo svi su umrli: Barić, Ivić, Zebec. I moje je vrijeme došlo. S tim se čovjek mora pomiriti, bez kukanja i jadikovanja. Tako da bih molio ljude: poštedite se žalosti za mnom jer odlazim spokojan i to je jako lijepo’, rekao je.