'Fasciniraju me priče iz njegova privatnog života': Nećak Dražena Petrović o slavnom stricu i očuvanju uspomene

Veliki i važni dani su pred obitelji Dražena Petrovića. Ovih dana iz cijelog svijeta stižu sportaši gledati ili igrati memorijalnu utakmicu koju će reprezentacija Hrvatske zaigrati 5. rujna protiv selekcije Europe. Svi žele biti dio spektakla kojim se odaje čast našem košarkaškom velikanu. Tako će u zagrebačku Arenu doći i Draženovi suigrači iz NBA-a Kenny Anderson, Terry Porter, Kris Malin kao predstavnik američkog Dream Teama iz 1992. godine. Prvi put će se u Hrvatskoj, umjesto na parketu, igrati na jedinstvenom staklenom podu, bit će tu i novi LED ekran, a produkcija je sastavila i malo dulji trailer filma, od minutu i pol, koji će se pustiti na poluvremenu utakmice. Draženov nećak, Marko Petrović, inače ravnatelj Muzejsko-Memorijalnog centra Dražen Petrović i bivši košarkaš, o stricu rado govori. S puno veselja i ponosa iščekuje dane kada će se cijeli svijet još jednom pokloniti pokojnom virtuozu.

Stignete li predahnuti ili ste od jutra do mraka u organizaciji?

Apsolutno sam u poslu, u mailovima, sastancima, organizaciji avionskih karata, prijevozu od zračne luke do hotela, smještaja, komunikaciji s našim koordinatorima evenata o gala večeri koja će se 4. rujna održati u hotelu Westin. I sama utakmica podrazumijeva iznimno puno posla i tehničkih detalja koji se moraju izvesti da to doista bude spektakl kakav želimo napraviti. Košarkaška utakmica neće biti u prvom planu, imamo i hologram, stakleni pod i još neka iznenađenja koja ne smijem otkriti. Ljudi će ih moći vidjeti u Areni ili u izravnom prijenosu na HRT-u. Sama utakmica nije nam toliko u fokusu koliko popratni sadržaj, VIP gosti poput Draženovih suigrača, trenera, najvećih košarkaških neprijatelja u tom trenutku, od Amerikanaca iz NBA-a do regionalnih igrača. Spomenimo samo Nikosa Galisa, Vladu Divca, Panagiotisa Giannakisa, Dejana Bodirogu, Žarka Paspalja... Iznimno mi je drago što će svih 11 igrača iz Barcelone 1992., osim nažalost Velimira Perasovića koji ima klupske obveze, biti na utakmici.

Samo mjesec i pol nakon utakmice, 22. listopada bit će premijera filma o Draženu, na njegov 60. rođendan. Kako to da obitelj dotad ne želi pogledati film? Nema u vama ni trunke znatiželje, nestrpljenja...?

Biserka i Aco ne žele pogledati film prije premijere, ja želim. Kontaktirao sam dečke iz produkcije, ali rekli su da mi ne žele pokazati još nemontirani film. Zamolili su me da se strpim do premijere. Bio sam znatiželjan, znatiželjniji od Ace i Biserke.

Jeste li zadovoljni odrađenim, ulogom, svojom glumom, samim snimanjima? Idejom da se snimi film o njemu?

Kada su nas Ivor Šiber i Ljubo Zdjelarević iz Kinoteka produkcije prvi put kontaktirali i dali nam da pročitamo scenarij, bio sam oduševljen idejom da se netko sjetio snimiti igrani film o Draženu. Iznimno mi je drago što film nije samo o onomu što svi znaju, o košarci. Jer kad kažeš Dražen Petrović, prve su asocijacije košarka i njegovi uspjesi na terenu. Ovo je drugačiji film, više se bazira na privatnosti, na njegovoj pojavi od krvi i mesa, na njegovu životu. Film počinje s Draženom i Acom kao mladim momcima. Aco je Draženu bio uzor u svemu. Da se Aco počeo baviti nogometom, i Dražen bi. Ili vaterpolom. Uvijek je među njima bilo zafrkancije, bratskog podbadanja, ali na kraju dana završili bi zagrljeni. Jedinstven i topao odnos braće koja su imala veliku ulogu u hrvatskoj i europskoj košarci. Glumim suigrača iz Cibone s brojem 4, Mihovila Nakića. Iznimna mi je to čast jer Mihovil mi je uz Dražena jedan od najdražih igrača iz tog vremena. Nadam se da ćemo svi osvjetliti obraz i uživati u filmu.

Nakon što je snimanje završeno, ostaje li uloga Mihovila Nakića prva i jedina u vašoj karijeri ili su vrata otvorena za nove projekte?

To mi je bilo prvo filmsko iskustvo u životu. Nikad nisam bio na setu, čak ni gledao kako se to radi. Kad sam prihvatio ulogu, bio sam bačen u vatru. Tih šest, sedam dana snimanja bili su mi fascinantni jer je ekipa bila mlada, svi smo se odmah skužili i posložili, ljudi iz produkcije i režije također su bili fenomenalni. Taj mi je projekt blizak srcu, vidim se u njemu, a gledatelji će reći svoje o mojim glumačkim sposobnostima. U budućnosti ne vidim razlog zašto vrata ne bi ostala otvorena za još nešto.

Kada je Dražen stradao, imali ste samo 18 mjeseci. Je li ostala neka igračka koju vam je darovao? Imate li nešto od strica?

Iz priča znam da me je volio zadirkivati, raditi one indijanske vatrice na rukama. Što se igračaka tiče, ne mogu sa sigurnošću reći imam li nešto iz tog vremena. Znam da sestra čuva lutku koju joj je Dražen kupio za treći rođendan. Ali ona je šest godina starija od mene i više se svega sjeća.

Što najviše volite čuti o Draženu iz vašeg obiteljskog kruga?

Znam sve o njegovoj košarci, koliko je kada koševa zabio, sve rezultate, ali zanimaju me i fasciniraju priče iz njegovog privatnog života, kad mi baka ili tata pričaju kakav je bio... Pripreme reprezentacije za Olimpijske igre, karta se, dođe ponoć, a Draženu nije važno je li partija počela, je li na sredini ili na kraju. On u ponoć odlazi spavati da bude spreman za novi jutarnji trening. Osobne sitnice iz njegova života mi najviše znače.

Jeste li ga kroz te priče doživljavali kao košarkaškog superstara ili je za vas samo stric?

Prije nego što sam se zaposlio u muzeju posvećenu njemu, gledao sam ga kao čovjeka koji je puno napravio u svijetu košarke i ima posebno mjesto u srcima ljudi. Kad sam tu počeo raditi, kad sam vidio reakcije ljudi iz cijelog svijeta, shvatio sam kolika je veličina bio na globalnoj razini. Kad čujem priče tih ljudi, kad vidim koliko im je Dražen u srcu, shvatim njegovu veličinu. Prije sam na njega gledao kao na najboljeg košarkaša Europe i svog strica, a nakon zaposlenja shvatio sam da je mnogo više od toga.

Danas u Muzejsko-memorijalnom centru Dražen Petrović upoznajete ljude s likom i djelom svog strica. Postoji li ijedan eksponat koji vam stvara knedlu u grlu, pored kojeg je i vama teško proći?

Dvije stvari baš su lijepo raspoređene u prvoj i zadnjoj vitrini. U prvoj je Draženova osobna izdana 7. lipnja 1983. s rokom valjanosti 10 godina. Istekla je baš na dan njegove pogibije. I zlatni sat koji je imao na ruci u trenutku nesreće. Fascinantno mi je kako sat od siline udarca nije bio oštećen, čak ni ogreben, a stao je u 17.20, u vrijeme stradanja...

Što kažu ljudi kada razgledaju eksponate? Što ih sve zanima? Kako reagiraju?

Najviše pitaju o privatnim stvarima. Fascinira me koliko toga znaju o njemu. Vodim grupe po muzeju i vidim da znaju sve što im pričam. Da je Cibona bila dvaput prvak Europe, ona njegova 62 koša, tri olimpijske medalje, Kuća slavnih... sve znaju. Nikad ne kažem da sam njegov nećak, predstavim se kao Marko, ali kako je Biserka uvijek u muzeju, ona se voli pohvaliti pa svi brzo doznaju da sam Draženov nećak. Ponosna baka.

Kako izgleda vaš život izvan muzeja? Što još volite osim košarke?

Nakon što sam se prestao profesionalno baviti košarkom, moj kum koji ima košarkaški klub Larus zamolio me da pomognem seniorskoj ekipi. Dva puta tjedno imamo trening pet na pet. Posljednje dvije godine igram i tenis. Trenirao sam ga kao mali i jako mi je zanimljiv. Košarka je timski sport, možeš se osloniti na igrače, a tenis je individualan i u njemu se pokazuje jačina glave. Sad mi je tenis u fokusu i igram jednom do dvaput tjedno.

Što slijedi nakon memorijalne utakmice i premijere filma, povratak uobičajenom životu ili ima još nekih planova?

Premijere filma bit će u cijeloj regiji, a potom se baziramo na muzej koji je trenutačno, nažalost, zatvoren cijelu godinu zbog radova na Ciboninom tornju. Nakon utakmice i premijere filma očekujem navalu posjetitelja u muzej i želim da se posjećuje i godinama nakon što se sve obnovi.