IVAN KLASNIĆ ZA STORY O BORBI SA ZDRAVLJEM, KĆERIMA I RAZVODU: 'Nisam uopće toliko mislio na sebe'

Zvali su ga Killer na nogometnim terenima, bio je zvijezda bremenskog kluba FC Werder, Bundeslige i hrvatske nogometne reprezentacije, jedan od najuspješnijih iz redova bivših Vatrenih te najskuplji hrvatski nogometaš koji je tada vrijedio 12 milijuna eura. No imao je samo 33 godine kada je završila njegova nogometna karijera, ali ne njegovom odlukom ili krivnjom nego zbog teških zdravstvenih problema. Nekoliko je godina čak bio jedini nogometaš u profesionalnom nogometu koji je ikada igrao s transplantiranim bubregom. Nogomet nikada nije prestao biti dio njegova života, a danas se bavi menadžerskim poslovima i dogovara nogometne transfere.

'Da, kosa mi opet raste, što je sjajna vijest. Polako raste, kao kod djeteta. Tko zna, možda ću za dvije-tri godine imati onu staru frizuru.'

Imali ste raznih uspona i padova, i sportskih i privatnih. Da možete nešto promijeniti, što biste drukčije napravili?

'Volio bih znati što bi se sve dalje događalo u mojoj karijeri i što bih sve postigao da nisam bolestan. A i ono što sam privatno doživio, više se ne može promijeniti. Da je moja bivša supruga Patricia išla sa mnom živjeti u Englesku, možda se ne bi dogodilo sve to što se dogodilo. Mislim na to da se možda ne bismo razveli. U životu učimo svaki dan i ja još učim. Neću ništa loše reći o mojoj bivšoj supruzi, ona je majka moje starije kćeri i imam veliki respekt prema njoj.'

Bivša supruga bila vam je velika podrška i na sudu, a htjela vam je donirati i svoj bubreg. Stala je uz vas i kada su vaš brak potkraj listopada 2010. uzdrmale nepravomoćne optužbe 17-godišnje djevojke iz Manchestera za silovanje. No ipak ste se razveli 2011. godine.

'Mediji su napuhali cijelu priču. Kao što sam rekao, i dalje osjećam veliko poštovanje prema Patriciji, imali smo i pozitivnih i negativnih strana u braku. Još smo u kontaktu.'

Čega se rado sjećate iz vremena vaše najsjajnije karijere?

'Neovisno o tome u kojem sam klubu igrao, smatram da sam uvijek dao najbolje od sebe. Mislim da sam ostavio pozitivan trag zbog čega me se ljudi i danas sjećaju iako više ne igram nogomet. Još imaju neki pozitivan stav prema meni.'

Simbolika broja 17 prati vas na razne načine u životu, ne samo zato što ste nosili dres s brojem 17?

'Broj 17 uvijek je bio sa mnom. U prvom klubu u kojem sam igrao, St. Pauliju u Hamburgu, imao sam broj dresa 17, potom i u Bremenu, u Engleskoj i u Francuskoj. Jedino gdje mi nije išlo u nogometu bilo je ondje gdje nisam imao dres s brojem 17, a to je bilo u Mainzu. Tamo sam imao broj 39 jer je drugi igrač otprije imao broj 17. Zato je tamo moja igra bila prosječna. Broj 17 mi je sudbina. Kada negdje idem, često ugledam broj 17, kada putujem avionom često mi je broj sjedala 17, a baš je jako simbolično što je i posljednja, uspješna transplantacija bila na datum 17. Mislim da se tome stvarno nema što dodati.'

Zvali su vas Killer na nogometnim terenima, a vi ste Killer i u privatnom životu, u borbi s teškom bolešću.

'Zvali su me Killer jer sam radio nemoguće stvari, gdje naizgled nisam imao šanse zabiti gol. Mislim da u privatnom životu ipak nisam Killer. Živim najbolje što mogu i želim ljudima koji imaju isti problem kao i ja dati snagu, poticaj i optimizam. Jer ako se predaš, tek onda si gotov.'

Što vam još daje snagu i inspiraciju na nimalo jednostavnom putu?

'Jako sam religiozna osoba. Molitva mi je uvijek na prvome mjestu, svakodnevno. Odmalena sam bio religiozan, roditelji su me tako odgojili, svake nedjelje išli smo u crkvu. I oženio sam se u crkvi. Drugi put više ne smijem.'

Znači, to je razlog zašto se niste ponovno vjenčali?

'I to, među ostalim. Vjerujem da veze i životna partnerstva mogu dobro funkcionirati i opstati i bez braka.'

Privatni život čuvate od javnosti. Dok o djeci rado govorite, o životnim partnericama ne želite govoriti u medijima, a posebno ne o sadašnjoj koja je njemačko-iranskog podrijetla.

'Zaista ne volim baš govoriti o svojoj privatnosti, mogu jedino reći da mi je velika podrška u svemu i da se dobro slažemo.'

Jako uživate u očinstvu?

'Obožavam svoje kćeri. Starija Fabienne Coleen ima 16 godina, a mlađa Iva tri i pol godine. Starija sve zna, razumije cijelu moju situaciju s bolesti, često smo zajedno i dođe k meni iako živi s majkom. Imamo baš prijateljski odnos. Trenira taekwondo, voli sport, ima još godinu i pol do kraja srednje škole, a što će dalje, vidjet ćemo. Manja Iva je pravi zafrkant. Starija kći govori i hrvatski jezik, a s manjom još više razgovaram na hrvatskom.'

Koje vrijednosti i karakterne osobine želite prenijeti svojoj djeci?

'Želim da znaju odakle su im korijeni. Da ne misle - tata je sve napravio pa ćemo sve dobiti na gotovo, da se znaju same za sebe izboriti u životu. Najvažnije mi je ipak da budu zdrave, da budu uvijek pozitivne u svemu.'

Rođeni ste u Hamburgu i veći ste dio života proveli u ovom gradu. Što najviše volite u Hamburgu?

'Ovdje su kiša i loše vrijeme najveći problem, ali barem zimi nema snijega. Grad je fenomenalan, važna je luka, ima dosta jezera usred grada, za mene je to grad po mjeri čovjeka. Kada se zimi pojavi sunce, svi polude, svi su sretni zbog toga. U Hamburgu mi je zaista dom. Volim doći u Hrvatsku na odmor, uglavnom na mjesec dana, ali ne bih ondje mogao živjeti.'

Čime ste trenutačno profesionalno najviše zaokupljeni?

'Trenutačno sam menadžer mladim nogometašima i onima koji tek počinju karijeru. Gledam utakmice, idem na nogometne terene, gledam klince koji igraju nogomet. Zasad imam desetak mladih igrača s kojima surađujem, ima ih iz Hrvatske, Turske, Afrike, Njemačke...'

Kako vas oni percipiraju kao menadžera?

'Uvijek me pitaju za razne savjete o nogometu, a i znaju da tražim među njima novog Messija ili Ronalda.'

Znači tražite među njima novog Messija ili Ronalda, a ne možda nekoga novog Ivana Klasnića?

'Naravno, volio bih pronaći među njima i novog Ivana Klas­nića, ako mogu. Uvijek kažem, bolje nešto što bolje. Nemoguće je naći nekoga novog Messija i Ronalda, to će se teško ponoviti.'

Koja su vaša prijateljstva s nogometnih terena ostala do danas?

'Ostao sam u dobrim odnosima s puno nogometaša. S Rakitićem, Balabanom, Vranje­šem, Petrićem, s njima se baš često čujem, sa starim suigračima. S Vranješem i Rakitićem sam baš veliki prijatelj.'

S prijateljima iz Hamburga ovdje ste otvorili i veganski restoran koji radi već godinu dana?

'U Hamburgu je trenutačno dosta jaka veganska kulinarska scena i zato smo odlučili otvoriti veganski restoran koji zapravo više ima koncept fast fooda. Zove se None Meat, a nalazi se na adresi Hoheluftchaussee 83. Pozivam čitatelje Storyja da svakako svrate ako se zateknu u Hamburgu. Jako nam dobro ide, dolaze čak i oni koji jedu meso, jako su zadovoljni. Nisam veliki ljubitelj mesa, od onih sam koji vole raznoliku prehranu s dosta ribe, krumpira, povrća, žitarica...Raznolika je prehrana odlična. Svakako treba isprobati i vegansku hranu pa onda odlučiti. Ipak mislim da ne bih mogao biti isključivo vegetarijanac ili vegan, unatoč tome što sam suvlasnik takvog restorana.'

Imate li u planu otvoriti restorane i u nekim drugim gradovima?

'Možda otvorimo još veganskih restorana u nekim drugim njemačkim gradovima, vidjet ćemo. Zasad se nećemo širiti izvan Njemačke.'

Problemi sa zdravljem počeli su na vrhuncu vaše nogometne karijere. U trenucima kada ste shvatili da će vam se život zauvijek promijeniti, koje su bile prve emocije?

'Prvo sam pomislio kako ću dalje raditi, kako ću i dalje biti osoba koja će se brinuti o svojoj obitelji i osigurati im pristojan život. Nisam uopće toliko mislio na sebe, najteže mi je bilo prihvatiti kako ću i dalje biti tu za cijelu svoju obitelj kada se borim s vlastitim zdravstvenim problemima. Nisam znao kako će se to dalje razvijati, nisam u početku uopće mislio da ću uspjeti napraviti sve ono što sam poslije napravio. Tijekom bolesti, u vrijeme kada sam bio na rehabilitaciji i kada mi je svaki dan bilo sve bolje, odlučio sam vratiti se nogometu, iako mi je dosta liječnika reklo da to nije pametno. Meni je to ipak bio još veći vjetar u leđa. Dokazao sam im da to ipak mogu, da je to izvedivo.'

Unatoč svemu, jako ste pozitivna osoba.

'Nisam osoba koja voli govoriti o tužnim životnim situacijama, uvijek sam nastojao ostati pozitivan, čak i kada mi je bilo najteže. I to mi ljudi uvijek spominju, kako mogu, unatoč svemu i nakon svega što sam proživio, biti pozitivan. A zašto ne bih? Kada sam bio na dijalizi, triput tjedno po pet sati, nastavio sam igrati nogomet. Sve su to stvari zbog kojih moram gledati naprijed i sve pozitivno.'

Jedini ste igrač koji je nastupio na nekom profesionalnom, velikom prvenstvu s transplantiranim bubregom zbog čega ćete ostati trajno upisani u nogometnim analima. Znam da biste voljeli da ste na neki drugi, bolji način ušli u povijest.

'Sada mi to više nije toliko važno, važno mi je da sam to napravio, da sam dobio svoju borbu, da mogu reći da sam osvojio titulu života. Na Europskom prvenstvu u Austriji 2008. igrao sam s očevim doniranim bubregom, koji je radio devet i pol godina, a transplantiran mi je nakon što mi je donirani bubreg moje majke prestao funkcionirati nakon samo osam mjeseci. Posljednjih pet godina živim s novim bubregom, meni nepoznate žene, dvije godine starije od mene, koja je preminula u prometnoj nesreći.'