'Nema problema, vidimo se na intervjuu u utorak u podne u Maksimiru', potvrdio nam je dogovor 20-godišnji Dinamov igrač Martin Baturina. Talentirani dečko o čijim se nogometnim majstorijama sve više govori došao je točno na vrijeme na zakazano mjesto, nasmijan i opušten. Premda mu javni sportski razgovori i fotografiranje nisu svakodnevica, odlično se snašao ispred objektiva, poput modela, iako ga je na trenutak omelo mahanje poznanika koji su se slučajno zatekli na mjestu snimanja.
Pali su i autogrami te posvete za najmlađe, što je mladog sportaša iskreno razveselilo. Ovom simpatičnom momku nogomet je sve. Dobro, možda baš ne sve, ali velikim dijelom jest pa ne čudi što se razgovor odvijao u tom smjeru, ali u odgovorima na druga pitanja doznali smo njegova zrela razmišljanja o međuljudskim odnosima, slavi, prijateljstvu...
Tako je ekskluzivno za Story govorio o svom splitskom podrijetlu, kako su ga igračke neposredno uvele u ovaj svijet nogometa, o željama, ali i o djevojci Petri Matjanec koja ga je osvojila ljupkom osobnošću.
Kako ste? Ide li i vam na živce južina ovih dana?
Ma kakvi, čak mi ovo vrijeme odgovara za igru. Čekam sljedeću utakmicu i spreman sam.
Nije vam raspoloženje pokvario nedavni poraz u utakmici s Goricom?
Nije jer su i porazi dio sporta. Iz toga moramo izići bolji i pobijediti u sljedećoj utakmici.
Zanimljiva je vaša sportska priča. Podrijetlom ste Splićanin?
Tako je.
Rodili ste se i odrasli u Zagrebu?
Ne, rodio sam se u Zürichu, gdje je moj tata igrao nogomet. Tek smo poslije došli u Split na neko vrijeme, a potom smo otišli živjeti u Izrael. I ondje je tata igrao nekoliko godina. Potom smo se ponovno vratili u Split, gdje sam živio do 14 godine, da bismo se naposljetku preselili u Zagreb.
Kako je pala odluka da igrate za Dinamo?
Dogodile su se neke zavrzlame s Hajdukom, a onda je Dinamo dao svoju ponudu. Mene se tu nije previše pitalo. Bio sam dijete.
Kakve uspomene nosite iz Splita?
Bilo mi je jako lijepo, imam rodbinu u Splitu. Često ga posjećujem, ondje imam i prijatelje. Iz djetinjstva pamtim ljeta, cjelodnevni boravak na plaži, druženja na igralištu...
Na kojim ste se plažama kupali?
Isprva na Bačvicama, poslije smo išli na Firule i Žnjan.
Koliko puta godišnje posjetite Split?
Ove godine još nisam bio zbog nedostatka vremena i Europskog nogometnog prvenstva za U-21 reprezentaciju. Uglavnom dođem za ljetne i zimske praznike.
Kakvi vas komentari dočekaju kada dođete među hajdukovce? Zezaju li vas?
Sve je to prijateljska zafrkancija. Ako pobijedi Hajduk, oni mene uhvate u đir. Ako pobijedi Dinamo, ja zezam njih. Nema tu ljutnje, zbilja nisam imao takvih situacija. Iskreno, meni je u redu nogometno rivalstvo, tako je u cijeloj Europi. Zbog toga su naboja i utakmice zanimljivije, ali nije mi jasno zašto se stvaraju tenzije i podjele izvan nogometa.
U Zagreb ste došli s 14 godina, a zanimljivo je da se u vašem govoru čuje splitski naglasak.
Više bih rekao da pričam pola dalmatinski pola zagrebački. Često kažem ‘balun’ umjesto lopta. Bilo je tu još južnjačkih riječi, ali prešao sam i na zagrebačke. Možda ovisi o tome s kim razgovaram pa prilagodim rječnik.
Tata vam je bio nogometaš, za koga on navija?
Za klub u kojem ja igram.
Evidentno je da ste od njega naslijedili sportski gen. Kako se razvijala vaša ljubav prema lopti?
Prvo sam trenirao gimnastiku, dobrih sedam godina. Jako mi je bio drag taj sport. Sjećam se početaka s loptom. Tatin prijatelj drži NK Pomak u Splitu i jednom mi je rekao da će mi kupiti figurice Gormita ako zaigram jednu utakmicu za njih. Svidjelo mi se i tako sam počeo igrati nogomet za kutiju igračaka.
Iako ste jako mladi, djelujete prilično samopouzdano. Tko je zaslužan za to?
Pa nitko. Samopouzdanje sam stekao s utakmicama. Imam ga više sada nego prije godinu dana. Što sam stariji, moje samopouzdanje više raste.
Jeste li takvi i u ophođenju s drugima?
Nije mi problem reći ono što stvarno mislim. U većini slučajeva to se pokazalo dobro, premda izbjegavam drugima pametovati. Gledam svoja posla. A što se tiče svlačionice, ipak sam najmlađi tamo, ali učim od Petkovića i Ademija kako ohrabriti kolegu nakon, primjerice, izgubljene utakmice.
Kako primate kritike?
Dobro. Doduše ako su i pohvale i kritike od nekoga tko to radi namjerno da izazove moju reakciju, to baš i ne dolazi do mene. Najbolje znam kako sam odigrao. Mislim da nisam toliko osjetljiv da me tuđe mišljenje može poljuljati.
Znate li prepoznati lažne prijatelje i ulizice?
To se može osjetiti. Ionako imam uzak krug ljudi i obitelj i najviše mi je stalo do njihova mišljenja. A ljudi kao ljudi, ima onih koji ćete hvaliti, a nakon jedne lošije partije popljuvati. Ne padam lako na te priče.
Vaše se ime dosta spominje u kontekstu seniorske reprezentacije.
Kada počneš igrati nogomet, valjda bi trebala postojati želja da zaigraš za svoju državu. Imam najveću želju, ali to nije na meni, odnosno na meni je da dobro igram kako bih došao tamo. Nema tu puno filozofije.
Niste nestrpljivi?
Ma ne, sve u svoje vrijeme. Realno gledano, vezni red nam je, gdje inače igram, jedan od najboljih na svijetu. Nema se što tu pametovati. Cijenim sve igrače reprezentacije i tri medalje koje su donijeli. Suludo mi je da se u njih sumnja nakon dvije loše utakmice.
Gdje ste gledali Vatrene u Katru?
U kafiću s prijateljima na zagrebačkom Europskom trgu.
Jeste li bili zvijezda tamo?
Ma ne, svi su bili koncentrirani na utakmice, nisu me ni primijetili.
Mislite li da slava može biti klizak teren?
Kako kome. Nekome će slava lupiti u glavu i napraviti štetu, nekome pruža još veće samopouzdanje. Mislim da to ovisi o karakteru. Više volim umjerenost, bez pretjeranoga guranja i hvalisanja.
Kako provodite slobodno vrijeme? Živite li spartanski?
Mislim da ne valja previše zatupiti u jedno, treba malo razmišljati i izvan nogometa. Što se tiče rasporeda, svaka četiri dana igram utakmice, u međuvremenu se odmaram, provodim vrijeme sa curom, obitelji, igram igrice.
Spomenuli ste curu. Kako ste se upoznali?
Preko zajedničkih prijatelja. Bila je to kemija od prvog trenutka upoznavanja. Nije baš za medije, mogu reći da se zove Petra i studentica je.
Što vam se svidjelo kod nje?
Ima dobru i nježnu osobnost. Vrijedna je, draga i jako lijepa.
Rekli ste mi da ste kupili stan. Živite li zajedno?
Još ne.
Kakvu glazbu volite slušati?
Američki rep, primjerice Pop Smokea.
Volite li izlaske, gušte?
Ma ne, više volim biti doma.
Toliko vam nogomet uzme energije?
U skoro svakoj utakmici istrčim 12 kilometara pa sljedeća dva dana samo želim spavati i jesti.
Jeste li strogi kada je riječ o hrani?
Ne. Jedem sve, uglavnom zdravo, ali tu i tamo pojedem i nešto slatko, pizzu, burek. Iskreno, više volim takvu hranu, ali na meniju je ipak ova nutricionistički puno bogatija. Mislim da je to normalno. Tko god kaže da jede samo zdravo, mislim da laže.
Kakve su vam želje i planovi?
Razmišljam od utakmice do utakmicu. Želim ostaviti što veći trag u Dinamu, a poslije što Bog da.