Bivša supruga nogometaša vilu prodala Đokoviću: Brinula o sinu u invalidskim kolicima, mir pronašla u posebnim ritualima

Dizajnerica namještaja Elena Karaman Karić nedavno je dospjela u centar medijske pozornosti kad su srpski mediji saznali da je vilu prodala Novaku Đokoviću. Od tada je u medijima zbog izgradnje novog doma, a obožavatelje zanima i njezina privatna strana. Ona je svojevremenu za 'Damu' progovorila o braku s nogometašem Peđom Mijatovićem i bolesti sina Andreja koji je preminuo kad je imao 13 godina. 

'Sasvim je normalno kad dvoje žive zajedno da utječu jedno na drugo i mi smo jako dobro funkcionirali. Peđa je vjerojatno amortizirao moje gluposti kao i ja njegove. Ni danas kad gledam nogomet, a gledam ga samo kad on igra, ne mogu se opustiti. Kose mi se emocije od ponosa do mržnje. Taj sam sport periodično doživljavala kao suparnicu, nekoga tko mi je oduzimao muža onda kad mi je najviše bio potreban. Odvodio ga je s rođendana, godišnjica, porođaja, bolesti. A s druge strane, ponosna sam što s takvim čovjekom imam dvoje djece', otkrila je. 

Elena se u intervjuu prisjetila najljepšeg i najsiromašnijeg razdoblja zajedničkog života. 

'Najljepše, a definitivno najsiromašnije razdoblje našeg života živjeli smo u Beogradu, u malom stanu u Kneza Miloša 16. U tih 68 kvadrata moja je sreća bila tako velika i snažna da sam mislila da njome mogu parirati samom Bogu. Moji nisu bili pretjerano oduševljeni odlukom da se udam. Majka je mislila da ću ponoviti njezinu grešku, udati se da bih pobjegla od roditelja, a kako su Peđini roditelji reagirali na našu odluku da se tako mladi vjenčamo - ne znam. Ono što pouzdano znam je da je rijetko tko imao zadovoljstvo imati svekra kao što je bio Peđin otac, čovjek koga vrijedi poznavati', iskrena je. 

Elena se ubrzo preselila u Valenciju s Mijatovićem i rodila prvog sina Luku. Priznala je da je patila za Beogradom, a ubrzo je ostala u drugom stanju. Potom je stigla strašna dijagnoza. 

'Dogodilo mi se ono posljednje što sam mogla pretpostaviti, porođaj se zakomplicirao i moje dijete se rodilo s cerebralnom paralizom. Nikada nismo ni saznali što se zapravo dogodilo. Koliko su lijekari pogriješili, a koliko se sudbina poigrala s nama, vjerojatno nikada nećemo saznati. Intimno mislim da je osnovni problem bio u tome što nisu dijete, koje je rođeno pet tjedana ranije, stavili u inkubator, oslanjajući se na njegovu tjelesnu težinu. Kako sam ja proučila sve moguće medicinske leksikone i prošla sve svjetske pedijatrijske klinike, ispostavilo se da liječnici ne samo što odmah poslije porođaja nisu reagirali kako je trebalo nego mu čak ni valvulu za hidrocefalus koji je naknadno dobio nisu ugradili na vrijeme. Kad je Andrej napunio osam mjeseci potvrdili su ono u što sam ja odavno sumnjala - dijagnoza je bila cerebralna paraliza. Nisam morala čekati da dijete napuni osam mjeseci kako bih ustanovila da s njim itekako nešto nije u redu jer možda ne znam što-šta, ali biti majka definitivno znam', istaknula je. 

Dizajnerica je rekla da je još tijekom poroda shvatila da nešto nije u redu sa sinom. 

'Od samog Andrejovog rođenja sam primijetila da nešto nije u redu, i kasnije da hidrocefalus nije njegov osnovni problem. Dijete koje je hipertonično, koje nema instinkt za sisanje, hrani se najmanje sat i pol. Pri ruci sam uvijek imala sondu za koju su mi objasnili kako se stavlja, kroz nosić u želudac. U bolnici su rekli da on može živjeti s nama jedino ako ne prestane dobivati na težini. Činila sam sve da se tamo ne vrati, naučila ga nekako hraniti i čak da mu napravim terapije, misleći u cijeloj svojoj histeriji da to nitko neće učiniti bolje od mene. Liječnici su nam govorili da se moramo priviknuti i da je to križ koji ćemo ubuduće nositi na čelu. Bile su potrebne godine da svoj križ premjestim na neki drugi dio mog tijela i da shvatim da ako je, potpuno izvan svih moći prirode, Boga, svemira, religije - u startu uništiti jedan ljudski život, da treba spasiti preostala tri', objasnila je. 

'Danas kad pričam o tome, čini mi se kao da se to događalo nekom drugom, a tada, nakon cijele te bitke za koju se ispostavilo da je izgubljena, bar tri mjeseca nisam izašla iz kuće. Moje su se misli vrtjele u sucidnom krugu i ja sam vegetirala kao biljka. Imala sam nevjerojatnu potrebnu da mi netko nešto kaže, a što, ne znam. Vapila sam za riječima koje bi mi makar malo ublažile bol. Često sam nalazila utjehu u razgovorima s ljudima koje je mučila ista muka, od nekih sam saznala da su zajedno nekako uspjeli sve to prebrode. Riječi koje sam tada tražila čula sam puno vremena kasnije, od nekoga koga sam jedva poznavala, kome danas zahvaljujem na svoj sreći', dodala je. 

Elena je priznala da je mislila da će umrijeti od tuga. 

'Peđa je, očito, imao svoju unutrašnju bitku, ali nije volio o našem problemu govoriti. Kao da šutnja donosi olakšanje. On je ipak imao posao, karijeru, ljude oko njega koji su mu se divili. Postao je mega zvijezda. Kada se nešto slično ljudima dogodi, oni se ili još više zbliže i sjedine, ili se raziđu. Mi smo se razišli, bez ružnih riječi, suza, predbacivanja. Liječnici su primijetili da je moje stanje prilično ozbiljno i da se moja bolest ne može nazvati depresijom. Luka me stalno pitao zašto plačem. Bilo je trenutaka kad sam mislila da ću umrijeti od tuge. Tuga, sati i sati ništavila i praznine, depresija, patnja... Ništa mije moglo promijeniti tijek bolesti mog djeteta. Međutim, Svevišnji nas očita ne stavlja u iskušenja veća od onih koje možemo podnijeti pa sam se nekako, uz pomoć liječnika i Luketa, moju zvijezdu vodilju, uhvatila u koštac s definiranjem problema. Zapravo prihvaćanjem stvarnog stanja', pričala je tada Elena čiji je bolesni sin živio u Valenciji kod prijatelja koji su izgubili sina u sedamnaestoj godini. 

'Andrea je dijete kome zbog niza faktora kontinentalna klima nikako ne odgovara, osim toga u Valenciji su liječnici koji ga prate otkako se rodio. Moj osnovni 'problem' je što me apsolutno ne interesira kakav ću dojam na ljude ostaviti ako sam u slučaju našeg djeteta utjecala da on bude u Valenciji uz apsolutnu njegu i tamo gdje je njemu bolje. I dalje mislim da bi bilo licemjerno da se za javnost predstavljamo kako sretna obitelj s jedne i žrtve bolesnog djeteta s druge strane. On je jedan sladak dečkić koji nije puno toga svjestan. Kad je dijete bilo čega svjesno, pa makar motorika bila ne znam koliko oštećena, roditelji su mu dužni svoj život podrediti', objasnila je. 

Elena je u intervjuu otkrila i da osjećala zavist prema ženama koje su imale zdravu djecu. 

'Ta zavist mi se vraćala s vremena vrijeme i ja se nikako nisam mogla otrgnuti pitanju: 'A zašto baš meni?', Mislila sam da u životu postoji reciprocitet, da žanješ ono kako siješ. Onda počneš sumnjati prvo u sebe, u vjeru, u Boga. Nisam sprječavala Peđu da se iz Valencije na koju sam se, bez obzira na sve, ipak naviknula, preseli u Madrid iako je on želio da to bude moja odluka. O svojoj karijeri odlučivao je sam. Sjećam se da smo u Valenciji, u kući od 400 kvadrata, svi spavali u jednoj sobi od 16, jer sam ja rušila, gradila, pa opet rušila, dizala stubove i pravila kupole. I ništa mi nije značila ni kuća, ni vozači, ni novac - pokušavala sam pronaći nešto da me izbavi iz bunila. Pored svega što nam se događalo, pokušavala sam Peđi osigurati kakav-takav mir, jer je on sve vrijeme igrao. Uostalom, iste godine kad se rodio Andrej, proglašen je za najboljeg igrača Španjolske. Imao je običaj zahvaljivati mi na svom uspehu. Besmisleno, jer sve što je postigao, postigao je isključivo svojim radom i vjerojatno bi bio ovo što jest i da je pored njega bila neka druga žena. Uostalom, on to zaslužuje', kazala je. 

'Danas želim vjerovati da Peđa nije bio svjestan pakla kroz koji sam prolazila i moje bolesti koju je ignorirao. Luka je prestao pitati kad će Andrej igrati nogomet, a ja sam shvatila da je bezbrižnost u kojoj su protjecale prve godine mog braka, zauvijek nestala. Madrid je ljepši od Beograda, ali Beograd je moj grad i ima nešto što Madrid nema - raspale brodove po ušću i ćoškove koju me podsjećaju na igre kad sam bila klinika', objasnila je. 

Nakon razvoda Elena je bila u vezi s biznismenom Andrijom Draškovićem i u toj vezi je dobila sina Matiju. Trećeg sina Simona je dobila u braku s poduzetnikom Jugoslavom Karićem. No razveli su se nakon 15 godina braka.

Danas Elena mir pronalazi u poganskim ritualima.