Ivica Tucak proživio najgoru noćnu moru svakog roditelja: 'U jednom momentu imamo kćer, a u drugom nje više nema'

Ivica Tucak izbornik je hrvatske vaterpolske reprezentacije već 11 godina, a sad je u borbi za zlato na Olimpijskim igrama u Parizu. Barakude su s njim osvojile brojne titule, a posljednja je svjetsko zlato u Dohi. Međutim, životna priča ovog Šibenčanina je nevjerojatna jer se morao izboriti s brojnim tragedijama i izazovima. Zasigurno je najteži događaj gubitak djeteta.

'To znaju samo oni koji su to doživjeli. Ne postoji ništa što se može mjeriti s tim. Ostao sam bez oca i majke, ali to je nešto prirodno. Ubilo me kad su umrli, ali opet je prirodno. No kada ti netko oduzme dijete na jedan tragičan način, kad se ne stigneš pripremiti, kad nema bolesti ni hvatanja za zadnju slamku spasa, što je također svoja vrsta tragedije… A nama se dogodilo da u jednom momentu imamo kćer, a u drugom momentu nje više nema. Pa kažeš životu: p... ti materina... Ajde ti to prihvati i ostani normalan. Dogodio se nakon te tragedije još niz gadarija s ljudima koji su u tom činu sudjelovali. Ne kažem da je bilo namjerno, ali sudjelovali su, krivi su za ubojstvo, postoje i sudske presude, a onda doživiš da taj čovjek za godinu dana šeta rivom uz svoje dijete. Ali moraš ići dalje, proći pokraj tog mjesta gdje je tvoje dijete stradalo kao da se nikad ništa nije dogodilo', rekao je.

U velikoj tragediji, kaže, vaterpolo ga je spasio jer je provodio na bazenu po 10 sati dnevno. Ne samo to, zbog vlastitog gubitka ne može podnijeti nepravdu prema djeci.

'Ne daj Bože da vidim neke roditelje kako viču ili tuku dijete, to ne mogu izdržati, ne mogu čuti dječji plač', rekao je.

Ni danas, ističe, ne zna zašto se to moralo dogoditi i na tako bizaran način.

'Bilo je to jedno najljepše i najdivnije, najpametnije dijete na svijetu. Samo oni koji su takvo što proživjeli, znaju o čemu pričam. Osjećao sam se kao da netko s mene kida živo meso. To je stanje takvog šoka u kojem čovjek ne razumije ništa, buđenja nakon toga su bolna, nešto su najbolnije što čovjek može doživjeti. Prošlo je dosta vremena, ali dandanas to ne mogu u potpunosti osvijestiti, zašto se to moralo dogoditi?!', rekao je za Jutarnji list.

Nakon tragedije se ostavio igračke karijere, no posvetio se izgradnji trenerske.

'Još dok sam aktivno igrao, silno sam želio biti trener. Već tada sam se počeo educirati, upisao sam školu. Dok sam igrao u Italiji, ljeti bih dolazio doma i trenirao niželigaške klubove. Trenirao sam dečke u Brodograditelju u Betini, pa u Filip Jakovu. Počeo sam odmah nakon završetka karijere', otkrio je Tucak koji je diplomirao na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu.