Enzo Ferrari rođen je 18. veljače 1898. godine u Modeni u Italija, njegovo rođenje zabilježeno jer 20. veljače jer je jaka snježna oluja spriječila njegovog oca da prijavi rođenje u lokalnoj matičnoj službi. Zapravo, u njegovom izvodu iz matične knjige rođeni piše da je rođen 20. veljače 1898., dok je upis rođenja obavljen 24. veljače iste godine, a prijavila ga je babica, piše Žena.
On je mlađi od dvoje djece Alfreda Ferrarija i Adalgise Bisbini, a imao je i starijeg brata Alfreda Mlađeg (Dino). Njegov otac Alfredo pokrenuo je radionicu za proizvodnju mentalnih dijelova u obiteljskoj kući. Enzo je odrastao s malo formalnog obrazovanja jer ga škola nije previše interesirala.
Najteže razdoblje Enzovog života počelo je 1914. godine kad je Italija ušla u Prvi svjetski rat. Njegov brat Dino otišao je kao dobrovolajc na frontu i u vojsci služio kao vozač hitne pomoći. Zatim 1916. godine njegov otac Alfredo umire od upale pluća. Bez oca i brata koji su vodili posao, njihova tvornica je brzo propala. Kao da to nije bilo dovoljno, iste godine dolaze vijesti s fronta da je Dino umro od tifusa.
Prvi posao u automobilskoj industriji
Nakon propasti obiteljskog posla, Ferrari je počeo tražiti posao u automobilskoj industriji. Prijavio se tada u najjaču tvornicu, Fiat, koja je tada bila u vlasništvu bogate obitelji Agnelli. Kad je došao u tvornicu, inženjer s kojim je razgovarao odbio ga je zaposliti uz obrazloženje da je Torino pun ratnih veterana koji traže posao. Još jednom poražen, Enzo je sjeo na klupu u parku odbijen i poražen. Tada se zakleo sebi da će jednog dana Fiat zažaliti zbog ovog poteza.
Na sreću Ferrarija sva bitna događanja u svijetu automobilizma bila su koncentrirana baš u Torinu, a samo je trebao krenuti korak po korak kako bi ušao u taj svijet. S obzirom na to da je mladi Enzo bio vrlo ambiciozan i snalažljiv, ovaj proces nije dugo trajao. On se počeo kretati u društvu ljudi koji se bave auto-moto utkrama, izlaziti na ista mjesta gdje se oni okupljaju i bilo je samo pitanje vremena kad će upoznati pravu osobu. Ta osoba je bio Ugo Sivocci, tadašnji test vozač Alfe Romeo.
On je uspio ubaciti Enza u tvornicu automobila SMN koja je imala tvornicu u Milanu stotinjak kilometara od Torina. Putem ovog posla, Ferrari je uspio kupiti svoj prvi automobil, a radilo se o polovnom Alfi Romeu. To je bio automobil kojim je mogao sudjelovati na utrkama.
Utrke i automobili su postali njegova strast
Kako bi povećao svoje prihode i kako bi se probio dalje u svijetu automobilizma, Ferrari je od Alfe Romeo tražio da bude njihov zastupnik u prodaji automobila. Za vrijeme ovog razdoblja, Enzo upoznaje Lauru Domenicu Garello. Ženu koja je bila redovan gost na mjestima okupljanja ljudi iz svijeta automobilizma. Točna pozadina njezine priče nije sasvim jasna. Neki tvrde da je porijeklo iz bogate torinske obitelj, dok postoje i tvrdnje da je radila kao prostitutka.
Enzo i Laura su bili sve češće viđani zajedno i počele su kružiti priče kako su u vezi pa čak i da žive zajedno. Poslije nekog vremena, točnije 1923. godine, par se vjenčao. Ovaj brak je od početka bio prilično problematičan, a stvari su postale još gore kad se Enzova majka doselila k njima. Laura i Adalgisa nisu se podnosile, a Enzo je bio sudac između njih.
Osvajao je obično bludnice i raspuštene žene, a kako je rastao njegov ugled, rastao je i njegov ukus za žene. Svoj mir Ferrari je tražio u svojoj najvećoj ljubavi, a to je bio automobilizam. Svega nekoliko mjeseci nakon vjenčanja, on se vratio poslu, utrkama i svemu što ide uz to.
Na stazi, Alfa se pripremala promovirati svoj novi automobil P1 na kojem je radila već neko vrijeme. Za ovaj projekt, Ferrari je uspio dovesti jednog od najboljih inženjera toga vremena, Luigi Basa. Ovaj potez je bio osobne prirode za Enza jer je Luigi tada bio angažiran od strane Fiata.
Pogibija Sivoccija i osveta Fiatu
Alfa Romeo P1 debitirala je na Velikoj nagradi Europe u Monzi. Tim stiže na utrku prilično kasno svega jedan dan ranije. Nažalost, ovaj dan završio je tragično. Sivocci je upravljao P1 i nakon prebrzog ulaska u krivinu gubi kontrolu nad automobilom, a onda i život. Njegova smrt prilično je uznemirirala Ferrarija.
Kad su se emocije smirile, bilo je potrebno ponovno poraditi na performansu P1. Na nagovor Luigija Basa, Ferrari uspjeva dovesti još jednog od vodećih inženjera Fiata, ovoga puta riječ je bila o Vittoriju Jani. Udruženi Ferrari, Jano i Basa počeli su preuređivati P1.
Jedna bitna stvar koju treba istaknuti je da Ferrari nije bio inženjer niti je bio izrazito dobar mehaničar, ali njegova karizma i vodstvo inspirirali su ljude da daju sve od sebe. On je bio rođeni vođa pa je tako nakon nekoliko mjeseci nastao model P2.
Prvi put je ovaj model viđen na utrci u Cremoni, malom gradu na sjeveru Italije. Na ovoj utrci P2 je 'uništio' konkurenciju. Imao je najbrži krug ikad viđen na stazi, a postignuta je do tada nikad viđena maksimalna brzina od 195 km/h i naravno, P2 je pobijedio u utrci. Za volanom je bio Antonio Ascari. Ovo je početak uspona Ferrarija, a isto tako i početak kraja za Fiat. I tako, svega nekoliko godina nakon što su ga odbili, Ferrari se uspijeva osvetiti Fiatu usprkos svim očekivanjima.
Nije imao sreće u privatnom životu
Ipak, sav uspjeh koji je postigao na poslovnom planu bio je u sjeni događanja u Ferrarijevom privatnom životu. 1932. godine Enzo je dobio sina kome je dao ime po svom pokojnom bratu Alfredu (Dini) Ferrariju. Mališan je od rođenja bio bolestan i dijagnosticirana mu je mišićna distrofija koja će ga vremenom polako ubijati.
S poslovne strane stvari su izgledale dobro sve do 1939. godine i izbijanja Drugog svjetskog rata. Tadašnje rukovodstvo Alfe Romeo raskida suradnju s Ferrarijem. Kako bi uspeo preživjeti, Ferari se priklanja Mussoliniju i njegovim fašistima.
Rat je zahvatio cijelu Europe, a utrke su prekinute na neodređeno vrijeme. Kako bi uspio preživjeti, Ferrari je svoju tvornicu dao na raspolaganje fašistima kako bi proizvodili potrebnu mašineriju za rat. Da bi zaštitili tvornicu od bombardiranja, Ferrariju su dane instrukacije da preseli postrojenje na sigurnije mjesto. Enzo je izabrao Maranello.
Tijekom selidbe tvornice, Ferrari upoznaje Linu Lardi, ženu koja će obilježiti ostatak njegovog života. Nepunih godinu dana nakon upoznavanja, Lina i Enzo su dobili izvanbračnog sina Piera. Enzo od tada ima dvije obitelji, jednu u Modeni i jednu u Maranellu.
Poslovni uspjeh
Kad se Drugog svjetski rat završio, auto-moto sport je nastavio sa svojim redovnim aktivnostima. Ferrari se odmah bacio na posao i već 1947. godine izbacuje novi V12, 1,5 I TIPO 125 model. Po tadašnjim standardima, motor je bio ogroman.
Enzo je oko sebe počeo okupljati najbolje inženjere i najsposobnije vozače. Rezultati su ubrzo stigli. Ferrari je pobjeđivao gdje god bi se pojavio. Tokom 50-ih godina, jedino što nije osvojio bila je utrka 24 sata Le Mansa.
Sa sve većim brojem utrka u kojima je sudjelovao i samim rastom tima koji je stajao iz svega toga, počeo se javljati problem financiranja velike organizacije. Ferrari je morao vrlo brzo pronaći način za povećanje prihoda. Ovdje na scenu stupa Luigi Canetti, bivši vozač Ferrarija. On uspijeva ubijediti Enzo da mu proda pravo prodaje luksuznih Ferrarija u SAD-u. Slavni šef na to pristaje, a nije htio imati išta s tim, njemu je samo bilo bitno da on preko serijskih automobila može financirati utrke.
Smrt sina ga je potpuno promijenila
Kao do sada, kada su s poslovne strane Ferrariju cvijetale ruže, privatan život mu je bio u poprilično lošem stanju. Punih 10 godina Enzo uspijeva voditi život s dvije obitelji. Međutim, 1956. sa svega 24 godine Dino umire u svojoj kući u Modeni. Ferrari je ovaj gubitak podnio vrlo teško.
Ljudi govore da je on od tada pa do sam smrti, svako jutro prije posla prvo posjećivao Dinov grob. U čast svog pokojnog sina, Ferrari od tada svim V6 i ponekim V8 modelima daje naziv Dino. U ovom razdoblju, Laura saznaje za Enzov dvostruki život. U braku su imali sve veće probleme, ali taj odnos se nikako nije održavao na njegov poslovni život.
1978. nakon 55 godina popriličnog tužnog i tragičnog braka, Laura Ferrari umire. Ubrzo nakon njezin smrti Ferrari dovodi Lenu, a i Piero neposredno nakon toga dolazi kod njih sa svojom obitelji. Svoje posljednje godine, Enzo provodi kao obiteljski čovjek. Ipak, i s 80 godine nije se umirovio.
Posljednje godine svog života, Ferrari provodi u krugu obitelji i prijatelja. Spominje se da je u posljednjih godinu dana imao ogromnih problema s bubrezima. Oni su bili toliko veliki da Enzo nije mogao prisustvovati posjeti Pape njegovoj tvornici. Posljednja dva mjeseca proveo je vezan za krevet.
O njemu je najviše vodio brigu upravo Piero da bi 14. kolovoza 1988. Enzo preminuo sa svojih 90 godina, mirno i okružen svojom obitelji i voljenim osobama. Po želji svog oca, Piero je vijest o njegovoj smrti obznanio tek nakon sahrane, a na samoj sahrani bila je prisutna samo njegova obitelji. Sahranjen je u obiteljskoj grobnici pored svog oca.