Dijana Đoković, majka srpskog tenisača Novaka promijenila je vjeru, a prilikom prelaska u pravoslavlje dobila je i drugo ime. Majka tenisača Novaka Đokovića nekad se prezivala Žagar i njezina obitelj potječe iz Hrvatske.
Otac Dijane Đoković je jednom prilikom progovorio o svom porijeklu.
'Po nacionalnosti sam Hrvat, rođen sam u Vinkovcima. Moja bivša supruga, Novakova baba, također je rođena u istom mjestu. Tamo smo se i upoznali. Bili smo službenici koji su došli na službu. Ja sam došao u Beograd, a ona je još pohađala školu, pa smo se poslije, kad mi se pridružila, vjenčali. Tako se rodila Dijana, pa Sanda', rekao je Zdenko Žagar za Novu.rs i dodao:
'Normalno je da će biti više priklonjen Srbima i ja nemam ništa protiv toga. Ne bi bolje prošao u životu ni da se predstavlja kao Hrvat. Ni to nitko ne bi prihvatio. Isto bi ga svojatali. Prije nekoliko mjeseci zvala me je jedna rođaka koja živi u Vinkovcima da me pita gdje je Dijana rođena. Znači, u Hrvatskoj se raspravlja o tome', pričao je Zdenko.
Dijana je ranije govorila kako je donijela odluku krstiti se u pravoslavnoj crkvi. Dijana je krštena i danas nosi i staro srpsko ime Milica.
'Moji roditelji jesu katolici, ali su ih partija i komunizam odgajali. Izjašnjavali su se kao Jugoslaveni. Mene nisu učili odmalena da vjerujem u Boga, niti smo slavili Uskrs ili Božić. Onda to nisam mogla ni na svoju djecu prenijeti jer ni ja nisam imala, bit ću iskrena. U Srđanovoj obitelji opet nisu isto bili kršteni, jer nisu smjeli', kaže Dijane i dodaje da su po želji Srđanove mame organizirali zajedničko krštenje.
'Pokojna Srđanova majka Stanka, koja je imala jako tešku bolest - rak kostiju, pred kraj života je rekla da bi voljela krstiti djecu prije nego što umre. I ja sam se pitala kako se krstiti kada su moji porijeklom katolici. Nisam bila krštena u katoličkoj crkvi, ali porijeklo vučem, iako sam odrasla i živim u Srbiji cijeli život', objašnjava.
'Međutim, što su oni mene više pritiskali, ja sam bila sve dalje od te odluke, e onda su me pustili. Kada sam rodila Marka, e tada se u meni nešto samo preokrenulo. I rekla sam: 'Da, ja se želim krstiti i želim krstiti svoju djecu'. I tako smo odlučili da se svi krstimo u svibnju 1992. u Žiči i to u staroj crkvi.
'U jednom trenutku mi prilazi svećenik i sad ja treba reći svoje ime. Kada sam izgovorila Dijana, on me onako pogleda i kaže ne može, nije pravoslavno, već rimokatoličko. Vrtio se tri kruga oko oltara i vrati se i pita šta da radimo. Opet se prošetao tri kruga oko oltara i ja se sjetim da kod katolika postoji kršteno i građansko ime. I kažem mu mogu li zadržati moje ime, volim ga, a vi meni dajte crkveno ime. I on pristane.'