Proslavljeni hrvatski rukometaš Petar Metličić pojavio se u dokumentarnoj seriji Planine, a proveo je televizijsku ekipu HRT-a po bračkim planinarskim stazama. S ekipom 'Planina' bivši rukometaš otkriva otok koji je pomalo zapostavio tijekom svoje uspješne karijere.
Metličić je bivši kapetan rukometne reprezentacije s kojom je od 2003. godine sudjelovao na svim velikim natjecanjima i osvojio mnoge medalje. Osim toga, bio je i dio zlatne generacije iz Atene i Portugala. U najljepšoj uspomeni ostale su mu upravo Olimpijske igre u Ateni.
Metličić se rodio 25. prosinca 1976. u Splitu. Oduvijek je htio biti sportaš pa mu je škola bila u drugom planu. Završio je srednju školu za elektrotehničara i bio je osrednji učenik, a od predmeta u školi volio je samo geografiju i strane jezike. Nakon srednje škole, Metličić se obrazovao na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Splitu gdje je preko njihovog 'online' stručnog studija Kineziologije polagao ispite.
Njegovi roditelji, Anka i Juraj su gluhonijemi. Iako su se rodili zdravi, oba roditelja su sluh izgubila uslijed tragičnih nezgoda u djetinjstvu. Petar i njegova mlađa sestra Slavica nikada nisu osjetili da su uskraćeni jer su im oba roditelja gluhonijema. Legendarni Metličić sportske je gene naslijedio upravo od oca koji je nekada bio kapetan državne kuglačke reprezentacije gluhih u bivšoj Jugoslaviji.
'I otac i majka dobro govore jer su se rodili zdravi. Mama je sluh izgubila nakon što je u šestoj godini preboljela meningitis, a otac kao petnaestogodišnjak, nakon jedne nezgode u moru. Dok je, naime, ronio oko Splita, u blizini je eksplodirao dinamit', rekao je Metličić jednom prilikom za Večernji list.
Prvi put za reprezentaciju je zaigrao 2001. u Francuskoj, gdje je Hrvatska došla do osmine finala. U rukomet ga je poslao nastavnik tjelesnog odgoja iz osnovne škole 'Mertojak' u Splitu. U školskoj sportskoj sekciji upravo se on najviše isticao u rukometu pa ga je nastavnik tada poslao da trenira u RK Split.
Od rukometa je počeo zarađivati sa 16 godina. Nakon odlaska Slavka Goluže 2006. godine postaje kapetan, a posljednju medalju s Hrvatskom osvojio je na Svjetskom prvenstvu u Hrvatskoj 2009. godine. S kolegom Ivanom Balićem u Splitu je 2007. godine osnovao i rukometnu akademiju Balić-Metličić. S reprezentacijom je osvojio sve što se dalo osvojiti, a njegovoj kolekciji zlatnih medalja nedostaje samo ona s europskih prvenstava, koju nema nijedan hrvatski rukometaš.
Suprugu Katiju je upoznao krajem 90-ih preko prijatelja na Rivi, a vjenčali su se u lipnju 2001. kada je Metličić igrao u Metkoviću. Katija ga je uvijek pratila na svim putovanjima, a u braku su dobili dva sina, Juru i Roka. Metličićev kolega Nikša Kaleb je Jurin krsni kum.
Iako se o Katiji ne zna puno, zna se ipak da je kroz sve ove godine bila suprugova podrška koja ga je vjerno pratila na njegovu putu uspješne karijere. Upravo ona ga je najviše bodrila u teškim trenucima, ozljedama, krizama te mu davala snagu i ustrajnost da ide dalje.
'Kad je najteže, kad ne ide, kad trebam nekoga, mislim da su vjera i obitelj, supruga Katja i dva sina, ono najvrijednije. Kad vidim djecu koja ne znaju za mržnju, za loše, koja mi se raduju, to zaista može motivirati i dati dodatnu snagu. Posao je relativna stvar, a sreća, zadovoljstvo i obitelj uvijek su bili izraženi u mom životu', govorio je Matličić u danima najveće slave.
S obzirom da mu je obitelj na prvom mjestu, najteže mu je padala udaljenost od supruge i sinova dok je samostalno boravio u Španjolskoj.
'Najteže mi pada samoća u Španjolskoj, jer smo zbog škole starijeg sina odlučili da se supruga s djecom vrati u Split. Teško je, borim se zbog posla na rukometnom terenu, ali znam da to nije to. Zaradio sam dovoljno novca u karijeri da ne moram razmišljati samo o materijalnome. Kad vidim da djeca odrastaju bez mene, teško mi je jer treba imati oba roditelja. Sam sam zbog rukometa izgubio mnogo toga, i prijatelje, školu, sve zbog sportskog cilja koji sam uspio ostvariti. Volio bih zato više gledati svoju djecu kako odrastaju i postaju ljudi', rekao je svojedobno.