Umirovljeni hrvatski tenisač Ivan Ljubičić slavi 45. rođendan. Ljubičić je počeo igrati na ATP turnirima 1995. godine, a najbolji ranking karijere mu je bilo 3. mjesto u svibnju 2006. godine. Međutim, nikad nije osvojio Grand Slam.
Kao dio reprezentacije 2005. godine osvojio je prvi hrvatski Davis Cup, s Marijom Ančićem, Goranom Ivaniševićem, Ivom Karlovićem i izbornikom Nikolom Pilićem. Nakon uspješne karijere, Ivan se odlučio povući iz profesionalnog tenisa 2013. godine. Sve ove godina najveća podrška mu je supruga Aida.
Par se upoznao u Osnovnoj školi Fran Franjković u Rijeci, nakon što je Ivanova obitelja napustila ratom pogođenu Banja Luku 1992. godine. Bila je to ljubav na prvi pogled, a izdržali su sva iskušenja. Naime, već u dobi od 14 godina Ivan dobiva prihvaća poziv Carla Brucciera, predsjednika talijanskog kluba 'Le Pleiadi' u Montcalieriju pored Torina. Tamo će provesti skoro tri godine za koje je kasnije rekao da su bile ključne za njegovo odrastanje kao čovjeka i igrača.
Tako su nekoliko godina održavali vezu na daljinu koja je odoljela svim iskušenjima. Prvo zbog Ivanovih treninga i turnira, a kasnije zbog Aidinih obaveza tijekom studija prava.
Nakon dugogodišnje veze, Ivan i Aida su se vjenčali 8. studenog 2004. godine.
Prvo dijete, sina Leonarda, dobili su 5. studenog 2008. godine, a proslavljeni tenisač bio je podrška supruzi tijekom poroda.
'Želio sam prisustovati porođaju, a samo očevi koji su prošli to iskustvo znaju kako sam se osjećao kad sam ugledao to maleno biće, začuo njegov plač. Ni dva sata poslije, ušuškanog i opranog donijeli su ga u apartman, gdje je Aida ležala. A kad sam ga primio u ruke, bila je to erupcija emocija, sreće koju je teško opisati. Odmah smo komentirali od koga je što naslijedio, uočio sam da je čelo moje, posebno kad se namršti, a oči i usnice mamine', prisjetio se sportaš prvih susreta sa sinom za Story.
Tenisač i supruga su 2011. godine dobili i kćer Zaru, također u studenom. Međutim, Ljubičić je rekao da je studeni slučajno 'njihov mjesec'.
'Zara je jako dražesna beba. Dobro spava, jede i ne znam kad je posljednji put zaplakala. Katkad je uspavam u kolicima, a ako treba, promijenim joj i pelene. Ali Zara je još jako malena i zato trenutačno više treba mamu nego mene. Tako da više vremena provodim s Leom koji je jako živ i stalno traži akciju. Ne mogu reći da sam jedan od onih očeva koji više preferiraju sina ili kćer. Podjednako ih volim. Djeca su djeca', otkrio nam je Ljubo kojem ni kućanski poslovi nisu strani. - Kod Aide i mene nema podjele poslova. Ako treba, skuhat ću ručak, pospremiti posuđe... Ipak, najviše odlazim po Lea u vrtić i u nabavu namirnica. Ma, to su sve slatke brige i normalne obveze', sa zadovoljnim smiješkom otkrio je sportaš za Story.
Inače, hrvatski sportaš je na svojoj koži osjetio podijele tijekom rata.
'Rođen sam u Banjoj Luci i sjećam se da su nam u školi od prvog dana govorili 'ovo je Srbin, ovo je Hrvat'. Dvadeset i više godina sanjao sam o domu, osjećao se kao da mi je djetinjstvo ukradeno. Sjećam se osjećao usamljenosti, da se nikom nisam mogao obratiti. Mislim da sam u tenisu došao tamo gdje jesam zahvaljujući teškoćama koje sam doživio', rekao je Ivan Ljubičić.
Kad je počeo ratu, njegova obitelj je odlučila napustiti Banju Luku. No, Ivanov otac Marko je morao ostati. Ivan se s majkom i bratom našao u autobusu, koji je samo vozio žene i djecu. Preko Beograda, Mađarske i Slovenije došli su do Ljubljane, a potom i Rijeke i Opatiji u smještajima za prognanike. Tenis mu tada nije bio prioritet, igrao ga je samo povremeno.
Nakon šest teških mjeseci razdvojenosti, za kojih su samo nekoliko puta uspjeli čuti vijesti o ocu, obitelj se u studenom 1992. konačno našla na okupu. Zajedno su počeli živjeti u Rijeci.