Neke priče treba neprestano ponavljati jer su čudesne, ohrabrujuće, inspirativne... Jedna od njih je i ona o nogometnom velikanu Hajduka, 63-godišnjem Ivanu Gudelju koji je zbog svog talenta imao svijet na dlanu. Šokantno oboljenje od hepatitisa B prekinulo je nogometne snove pa je umjesto transfera u Real Madrid njegova realnost postala bolnička soba. No nikada nije izgubio vjeru u ozdravljenje. Nakon 37 godina uspio se izboriti s opakim virusom zbog čega je postao medicinsko čudo, a to je službeno objavljeno na stranicama Hrvatskog društva za bolesti jetre Hepatos u kolovozu ove godine. Tko je pratio život ovoga sjajnog čovjeka, zna ove fantastične vijesti, ali ne zna da se priprema i igrani film o njemu. To je samo djelić u njegovu mozaiku života obilježenom ljubavi prema Hajduku, rodnom kraju, pobjedi, vjeri i nadi.
Kada smo se čuli telefonom, rekli ste mi, među ostalim, da ste osoba koja je doživjela nebeske visine, a onda pala u zaborav. Teško je to shvatiti s obzirom na knjigu ‘Hajdučka priča’ i dokumentarni film ‘Ivanova igra’ koji su objavljeni dugo nakon vaše briljantne nogometne karijere, a pogotovo kada znamo koliko vas struka i navijači i danas cijene?
To se odnosilo na vrijeme kada sam aktivno igrao nogomet. Prije svega, golema su ega danas u nogometu, a i ja sam kao mlad čovjek mislio da mi zbilja nitko ništa ne može i da ću nogomet igrati cijeli život jer mi je predstavljao cijeli svijet. Pogotovo kad sam s 15 godina iz malih Zmijavaca došao u veliki Split i veliki klub Hajduk. U kratko vrijeme došao sam do prve momčadi, postao reprezentativac, s juniorskom reprezentacijom Jugoslavije kao kapetan postao smo prvak Europe 1979. i proglašen sam najboljim igračem tog turnira. Iste godine s Hajdukom sam osvojio prvenstvo Jugoslavije.
Poslije sam s Hajdukom 1984. i 1987. osvojio kup Jugoslavije, a 1982. bila je za mene posebna godina i donijela mi je najljepše trenutke. Tada sam bio proglašen najboljim nogometašem u svim jugoslavenskim anketama, francuski L’Équipe uvrstio me među najboljih 11 na SP-u u Španjolskoj, i to samo nakon tri utakmice. Imao sam ponude iz svih najvećih klubova na svijetu, poziv u reprezentaciju svijeta 1986. u Los Angeles. I onda se u jednoj sekundi sve to sruši. Tada sam bio kapetan Hajduka i reprezentacije. Mladom čovjeku koji je u jednom trenutku imao sve ispred sebe dogodi se ono najteže - bolest. Bilo je jako teško. Kada sam oblačio Hajdukov dres, ježio sam se. I kako to obično biva, dok super igraš, tapšaju te, stalno su ljudi oko tebe, godi ti ta pažnja. Pogotovo jer su se moje želje ostvarile do 26. godine.
Međutim, zbog hepatitisa B, valjda je Bog tako odredio, i kada se vidjelo da više neću moći igrati, većina ljudi me polako počela izbjegavati. Jednostavno je nestalo ono što je bilo. I vrijeme ide. U svoj toj muci i liječenju upoznao sam prave ljude, stekao nove prijatelje i poznanike. I to je ta priča. Zato bih poslao poruku ljudima koji vode klubove, u prvom redu čelnicima Hajduka koji je za mene uvijek bio poseban, da jako vode računa o svojim igračima svih kategorija. Tada nisu vodili računa o meni, nevjerojatno, nedostajalo je empatije. Volio bih da se to popravi za sve sadašnje i buduće generacije. Da nisam imao snažnu osobnost, ne znam kako bi sve završilo. Jednostavno sam spoznao koliko je kratak put od zvijezda do zaborava, ne u smislu da ti netko uzme ono što si postigao igrajući, nego ti nametne emocionalno-socijalnu stigmu. O tome treba voditi računa, slati poruke i pričati. To govorim i kao član udruge Hepatos - Hrvatskog društva za bolesti jetre te njezin prvi ambasador, a na čelu udruge je liječnica Tatjana Reić. Želja mi je i s vašim čitateljima podijeliti svoju priču i poslati poruku nade.
Jeste li uspjeli otkriti kako ste se zarazili opasnim hepatitisom B, virusom s kojim ste se, nevjerojatno, naposljetku i izborili nakon gotovo četrdeset godina?
Prije svega, taj je virus 80-ih godina bio tabu tema. Prve reakcije bile su da sam dobio žuticu i da će se to lako riješiti. Nisam doznao kako sam se zarazio, to je jako teško jer inkubacija traje od dva do šest mjeseci. Organizam mi je oslabio prije utakmice protiv Crvene zvezde 1986. godine. Osjetio sam slabost, povraćao sam i smršavio. Da nešto nije u redu, vidjela je i publika koja je negodovala misleći da simuliram. A uvijek sam se davao 110 posto pa igrao i na seoskom turniru. Srušio sam se na utakmici i nakon toga su počeli pregledi. Tada sam doznao da postoji nekoliko podtipova hepatitisa. Tip A je lako izlječiv, bez posebnih posljedica, a hepatitis B i C znače virusno oboljenje jetre i dosta su opaki, a mogu se dobiti seksualnim putem ili onečišćenom iglom. Poznato je da se igle prije nisu koristile jednokratno, nego su se sterilizirale. Pitanje je i koliko je to uvijek bilo uspješno? Upozoravam i na piercing te tetoviranje koji također mogu izazvati zarazu, rizični su. Pogotovo ne volim tetovaže na sportašima. Možda sam konzervativan zbog toga. Mislim da oni ne mogu biti uzori nikomu, pogotovo ne mladima jer ih moramo učiti čistoći, ljepoti, igri. O tome sam govorio i na svojim predavanjima u raznim školama i na fakultetima.
Možete li nam još nešto reći o društvenoj stigmi koju ste doživjeli kad vam je postavljena dijagnoza?
Svašta se pričalo, od toga da imam sidu, jer dok sam bio u bolnici ‘Dr. Fran Mihaljević’ kat ispod bila su dva pacijenta zaražena AIDS-om, do drugih gluposti. Bilo je situacija da su neki prelazili na drugu stranu ulice kad bi me vidjeli ili mi nisu htjeli pružiti ruku. Tada sam doživio nešto zbog čega sam shvatio koliko je Bog velik i ne da ti da završiš u provaliji.
Naime, na početku zaraze doživio sam bizarnu situaciju. Stanovao sam na splitskom Mertojaku u ulici u kojoj nije bilo semafora za izlazak na glavnu cestu. Išao sam na trening, bilo je ljeto i automobilom sam izišao na pola ceste kada je frajer na motoru pored mene proletio 200 na sat. Na sreću, zaobišao me i uspio održati ravnotežu, ali da sam malo više stisnuo gas - on bi teško nastradao. I to bi bila moja krivnja. Stao sam, srce mi je počelo jako lupati, a mladić je došao do mene i rekao sam mu: 'Možeš me ubiti, kriv sam. Idemo u crkvu zapaliti svijeću.'
Nakon toga mi je tadašnji Hajdukov liječnik rekao, nakon detaljne analize krvi, da imam nešto od čega se može ozdraviti, ali i umrijeti. Nazvao sam prijatelja Marka Mlinarića i njegovu suprugu Mirjanu Majurec i oni su mi dogovorili smještaj i boravak u Klinici za infektivne bolesti ‘Dr. Fran Mihaljević’. Kamo sreće da nikada nisam otišao jer sam bio pogrešno vođen. Nakon mjesec i pol dana ležanja u bolnici zaključeno je da mogu trenirati, što je bila kobna pogreška. Jetrene probe uskoro su ponovno porasle iznad normalnih vrijednosti, a test na virus i dalje je bio pozitivan. Nakon treninga u Splita to je bio prvi recidiv. Stanje se potom smirilo pa ponovno pogoršalo, što je označilo povratak u zagrebačku bolnicu. Posjetili su me tadašnji savezni kapetan Miljan Miljanić i selektor Ivica Osim te novinar s njima. Ubrzo su objavljeni naslovi ‘Ivan Gudelj opet obolio’ i to je bila katastrofa. To mi je bio dodatni šok, ali me držalo uvjerenje da ću sve pobijediti i vratiti se igri. No mojim roditeljima bilo je najteže.
Kako se dalje odvijala vaša borba?
Jednog liječnika više ne želim spominjati jer se nije iskazao u mom slučaju. Katastrofalno se odnosio prema mom stanju. Kad je riječ o hepatitisu B, ali i drugim teškim bolestima valjda konzilij liječnika treba donositi neke odluke kad su u pitanju teška stanja, a poglavito sportaši koji se dodatno izlažu fizičkim naporima. Doznao sam da su mi nalazi opet loši i to je bio znak da mi je stanje postalo kronično i da od nogometa nema više ništa. Pokušao sam se resetirati iako sam se suočio s dva recidiva nakon šest mjeseci liječenja.
Od sto posto slučajeva u akutnoj fazi njih 95 posto organizam uništi svojim imunitetom i čovjek ozdravi, a ostalih pet posto postanu kronični bolesnici - među njima sam bio i ja. Doduše, postoji i dva posto onih koji imaju lakši oblik kroničnog oboljenja, s tim da postoji i posebna kategorija onih koji i ne znaju da su zaraženi, oni su tzv. zdravi nositelji virusa. Nikad neće oboljeti, ali svojom krvlju mogu nekoga zaraziti.
Međutim, dogodilo se medicinsko čudo! Nakon gotovo četiri desetljeća opaki virus izbacili ste ‘iz sustava’.
Satima bih mogao govoriti o tome. Od moje 26. godine kada sam obolio, odnosno šest mjeseci poslije kada su transaminaze (jetrene probe) ponovno bile iznad normale, dok je HBs antigen, uzročnik, još bio u organizmu, uzrokujući recidiv i povratak bolesti - traje ova epska bitka. Preciznije od 27. do 56. godine redovito sam vadio krv i stalno imao pozitivan taj HBs antigen, dok su mi transaminaze stalno oscilirale, što je govorilo da je bolest i dalje aktivna. Zato je stalno bila ta promjenjiva situacija. Transaminaze su mi 2016. prvi put došle u granicu normale, smirile se, ali je uzrok i dalje bio pozitivan. Godine 2021. PCR HBV nije otkriven u krvi, što je govorilo da bolest više nije aktivna, ali je virus HBs i dalje bio tu. I to je bio veliki pomak jer je značio da se bolest možda više neće aktivirati. I živite s time. A onda je uslijedio nevjerojatan trenutak. Prije dva mjeseca bio sam na kontroli nakon dvije godine. Nazvao sam doktoricu i pitao je za nalaze.
Rekla mi je, među ostalim, da mi je HBs antigen negativan, kao i PCR HBV, koji je nakon dvije godine ponovno bio negativan. Nisam mogao vjerovati. Rekao sam joj da mi ponovno pročita nalaze, misleći da se zabunila. Međutim, ponovila je isto. Potom mi je poslala te nalaze na e-mail da se uvjerim svojim očima. Čudesan osjećaj. Uzročnik virusa je nestao jer su se stvorila antitijela. Čudo života!
Kako ste proslavili tu veliku vijest?
Osjećaj je to koji se ne može opisati! Prvo sam nazvao doktoricu Reić. Pitala me možemo li to objaviti na stranicama naše udruge. Složio sam se da ljudi trebaju vidjeti da se čuda događaju i rekao sam joj da moj broj može dati svima kojima je teško. Držim se i dalje svega kao i dosad. Nisam uzimao nikakve lijekove. Profesor Bradarić bio je šef splitske infektivne klinike i vrhunski stručnjak, čak me i nije vodio kao pacijenta, ali bih se s njim konzultirao o nekada mojih lošim nalazima. Tada sam podsvjesno vjerovao da to nije moj nalaz. Što vam je snaga vjere? Trudio sam se živjeti i ne misliti na to.
Vaš je slučaj veličanstven prikaz vjere u izlječenje i nade.
Točno. I mislim da se na osnovi mog slučaja može napisati znanstveni rad. Na tom putu prošao sam svašta, od privatnog bolničkog liječenja, punkcije jetre u institutu u Hamburgu, u jednom malom mjestu u Njemačkoj boravio sam šest mjeseci i molio se, bio u bolnici u Bonnu, prešao planinu u Makedoniji, posegnuo za alternativom, magijom, nema što nisam probao. To mi je sigurno na neki način pomagalo tijekom prve tri godine nakon postavljanja dijagnoze. Nakon toga sam odlučio da se moram socijalizirati i živjeti s tim. Poslije mi je jako pomogao, a i danas mi pomaže fitoterapeut i psihoterapeut Josip Mundžar. Poslije ovakvog događaja koji mi je, na žalost, obilježio i privatni i sportski put, svoj sam život podijelio na dvije utakmice; jedna je sportska i trajala je kratko, ali dovoljno dugo da ostvarim svoje snove pred najboljim navijačima, ali i doživim tragediju oboljenja, a druga je ona životna u kojoj sam se 37 godina borio s najtežim neprijateljem, kontrolirao ga i na kraju pobijedio.
Što kažete o knjigama koje su napisane o vašem životu?
Blaž Duplančić je 2010. objavio knjigu ‘Hajdučka priča’. Iskreno, da sam normalno igrao nogomet ili izgradio ne znam kakvu karijeru, nikad ne bih pisao knjigu. Svaka čast svakomu, ali smatram da su priče o bolesti i zdravlju puno važnije za društvo. Ništa se s ovim ne može usporediti.
Koliko ste se promijenili zbog svega što ste proživjeli?
Priznajem da sam u 56. godini postao jako samokritičan, zapravo bolja osoba. Mnogima od nas drugi su krivi za njihov neuspjeh. U ovim godinama postigao sam da me nije briga što netko o meni priča. Treća stvar je filozofija života i prihvaćanje ove kušnje. Možda sam i nosio neke grijehe ili se u mladosti ponašao neprimjereno, da bi mi na kraju Bog pokazao da čuda postoje i da je sada na meni da šaljem pozitivne poruke. Na kraju, ne zaboravimo kakve se sve teške stvari događaju i drugim ljudima. Sretan sam što sam u 35. godini upisao i završio Kineziološki fakultet u Zagrebu, stekao zvanje profesora kineziologije, a imam i višu trenersku školu. Svaki mi je položeni ispit bio posebna radost, a diploma ushićenje kao da sam osvojio Ligu prvaka. Tu je i vođenje selekcija mlađih nacionalnih uzrasta kao izbornik U-16, U -17 i U -19.
Obitelj vam je bila i ostala temelj svega.
Imam dvije prekrasne kćeri; Ivanu koja je glumica u Gradskom kazalištu mladih u Splitu i mlađu Đanu. Tu su i moje dvije prekrasne unučice Noemi i Greta. Uživam u druženju s njima, kao i u šetnjama tijekom kojih se molim i za svoje i za tuđe drage ljude. Zamolim Boga da iz mene izbaci gorčinu koja se katkad pojavi i da mi napuni srce ljubavlju. Bježim od negativnosti.
Otkrili ste da se priprema snimanje igranog filma o vašem životu nakon što je 2017. snimljen i onaj dokumentarni.
Tako je. Nagrađivani redatelj Tomislav Žaja snimio je sjajan dokumentarni film za koji je UEFA bila glavni pokrovitelj. Obišao je više od 30 festivala, osvojio nagrade diljem svijeta. Čak se i danas reprizira. Sada nastupa mladi redatelj Bruno Anković. Kako je život čudan i lijep; njegov otac bio je poznati nogometaš Andrija Anković, legenda Hajduka. Bio mi je kao drugi otac. Praktički me doveo u Split. Zamislite kako se svijet okreće! Uz njega je fenomenalni scenarist Boris Grgurović koji surađuje s Draganom Bjelogrlićem, a s njim sam već neko vrijeme u kontaktu putem Zooma i pričam mu svoj život. I da, bit će snimljen igrani film o meni.
U čemu još pronalazite zadovoljstvo?
Volim putovati, šetnje Marjanom - najljepšim mjestom na svijetu, dobre filmove, knjige, otići u moje najdraže Zmijavce. Iako mi je nogomet sve dao, nisam njegov rob. U životu sam želio ostaviti trag i na druge načine. Utemeljio sam svećeniku reprezentaciju Hrvatske, bilo je to sjajno razdoblje, bio sam utemeljitelj Humanih zvijezda Dalmacije u kojima su nastupali i Zečić, Oliver... Kako je moja kći glumica, bio sam i producent jednog privatnog teatra s profesorom Raponjom. Zamislite, dogovarao sam predstave, vodio kazalište tri godine. Obožavam kazalište i za mene postoje tri duhovna prostora - crkva, škola i kazalište. Treba stavljati naglasak na senzibilizaciju društva, edukaciju, prevenciju, sve je to potrebno kako bi se izbjegla stigma, socijalno-emotivno distanciranje društva od pojedinca koji je ionako teško pogođen svojim stanjem.