'Bez vjere nemam ništa': Marco Pašalić progovorio o životnim krizama, ali i otkrio kakve djevojke voli

Kako je dobro biti iskren - nije to javno izgovorio, ali sigurno tako misli 23-godišnji nogometaš Marco Pašalić. Potvrdio nam je to u razgovoru u kojemu je bilo i smijeha i ozbiljnosti, samo ne ravnodušnosti. Mladi reprezentativac i igrač Rijeke jednostavno nije takav tip. A da nije bilo ustrajnosti i strasti prema najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, ne bismo gledali njegove majstorije na terenu. I sam kaže da ga su težak put i neke životne okolnosti očvrsnule, čak i malo postarale. Ovaj pripadnik trupe izbornika Zlatka Dalića miran je i presretan zbog poziva na predstojeći Euro, a mi smo išli i korak dalje, malo mu prekopali po duši pa je pričao o najvažnijim ljudima u životu, vremenu kad je radio na baušteli, preispitivanjima, curama i o još mnogo toga. 

Osjećate li se kao dječak koji se veseli najdražoj igrački? Spavate li kao top ili u glavi vrtite scenarije za Euro?

Dobro spavam, a u ovoj godini već sam igrao dosta važnih utakmica. Istina, ne može se to uspoređivati s Eurom. Sve u svemu, miran sam. Ali ne bih mogao mirno otići na odmor da nisam pozvan na Euro i da nisam dobro igrao drugi dio sezone.

Ljubav prema Hrvatskoj upijali ste od rođenja iako ste rođeni i odrasli u Njemačkoj? Kako je izgledalo vaše djetinjstvo?

Rođen sam i odrastao u njemačkom Karlsruheu. Roditelji su me odgajali po principu da se nemam što žaliti, nego raditi i boriti se. Ne mogu se požaliti na odrastanje i školovanje u Njemačkoj, djetinjstvo mi je bilo lijepo. Samo što mi je bila želja vratiti se u Hrvatsku.

U kakvoj ste obitelji odrasli?

Tata je vozio tramvaj, mama je još prodavačica u dućanu. Cilj mi je dogurati još dalje da oni ne moraju više raditi, da ih osiguram. Pružili su mi toliko ljubavi i podrške da je vrijeme da im tako vratim. Tata je imao težak srčani udar, skoro je umro 2021. godine. To nam je bilo jako teško razdoblje, trauma za cijelu obitelj. Mama jako dugo ima probleme s leđima. Imala je operaciju kralježnice koja nije bila uspješna. Nije bilo lako, a presretan sam što su još sa mnom. Hvala Bogu, otac je imao uspješnu operaciju i sad se vratio. Liječnici kažu da je u 99 posto slučajeva jako teško vratiti se na staro. Srce mi je na mjestu, vratio sam se u svoju domovinu, ovo je moja zemlja i bilo je pitanje vremena kad će se to dogoditi.

Dirljiv je taj vaš osjećaj pripadnosti s obzirom na to da niste rođeni ovdje?

To dolazi od malih nogu. Kad god su roditelji imali odmor i slobodno vrijeme, spakirali bismo se i pravac Hrvatska. U Vinkovcima bismo obišli baku dok je bila živa pa na more kod pokojnog djeda. Odgojeni smo i odrasli tako da je Hrvatska naša kuća, a Njemačkoj smo zahvalni za školu i što smo imali za kruh. Pripadnost sam osjećao pogotovo kad bi igrala reprezentacija. U školu sam išao u kockastom dresu, kao i na trening i u vrtić. Kockice sam nosio i kao navijač 2018. To je u krvi i ne možeš ništa protiv toga.

Rekli ste mi da ste bili jako vezani uz djeda koji je živio na moru.

Da, također je rodom iz Vinkovaca, ali se poslije rata preselio u Pulu. Još dok sam bio dječak on je vjerovao u mene i ocu govorio o mom talentu. I Luku Modrića prepoznao je dok je bio jako mlad. Baš je imao oko za nogometaše. Moji su nedavno komentirali da sam mu bio najdraži unuk. Uvijek me je gledao dok sam igrao i govorio da ću uspjeti. Nažalost, nije doživio da me gleda u našem dresu. Nadam se da me prati negdje odozgo. Obiđem mu grob i molim za njegovu dušu.

Kako su izgledali vaši prvi nogometni koraci?

Počeo sam u Karlsruheu, prošao neke stepenice, sa 16 sam se vratio u klub u kojem sam počeo igrati i ondje proveo tri važne godine jer sam blizu imao roditelje, braću i prijatelje. Nakon toga završio sam u Stuttgartu u drugoj momčadi, onda dvije godine igrao u Dortmundu i sada sam u Rijeci.

Odgovara li vam Rijeka kao grad?

Kako ne, pogotovo nakon Njemačke. Još si na moru, ljudi te prihvate. Sve je poput sna.

Kako provodite slobodno vrijeme u Rijeci? Pozdravljaju li vas navijači?

Svugdje me pozdravljaju. Nema nikakve negativnosti, baš osjetim ljubav i zahvalnost. To mi daje jako dobar osjećaj, a trudim se vratiti ga dobrim igrama na terenu.

Prilično ste komunikativni?

Odgojen sam tako. Pristupačan sam, nije mi važno je li netko smetlar ili bogataš. Sa svakim ću razgovarati ako imam vremena, ako baš i nemam, sve komuniciram na kulturan način. Uostalom, i ja sam bio dijete i sjećam se koliko mi je značilo kada bi neki igrač stao i popričao sa mnom.

Znači, niste se umislili i postali zvijezda?

Ma kakvi! Mene i kući svi tretiraju kao najmlađeg i tako se ponašaju. Nisam ništa bolji čovjek od nekoga tko radi obične poslove. Isti sam kao i svi ostali.

Kako gledate na novac?

Nikad nije bio važan na onaj pohlepan način jer sam odrastao bez njega. Doma smo imali malo, ali nam je bilo lijepo. I nosim te uspomene jer smo imali ljubav.

Jedno ste vrijeme prekinuli s nogometom i radili na baušteli. Kako je to izgledalo? Što ste radili?

Bio sam zaposlen kod brata, a to je bilo u vrijeme kad sam odustao od fakulteta jer sam shvatio da nije za mene. Cilj mi je bio profesionalni nogomet. Kad sam odustao od škole, otac mi je rekao da od sjedenja kući nema ništa, da budem u pokretu, ustajem rano i imam normalan bioritam. U početku sam pomagao radnicima jer nisam profesionalac. Nosio sam šutu, vreće cementa, odvozio smeće, a nakon nekog vremena počeo sam krečiti. Kad smo radili u jednoj školi, bojio sam ogradu oko zgrade. Imali smo i noćne smjene. Jednom smo skidali grafite sa zidova, a potom ih krečili. Radili smo i na parkingu velikoga trgovačkog centra, lakirali smo one putokaze na cesti. To sam radio nekoliko noći prije priprema u Dortmundu. Dobro mi je došla ta zarada.

Dok ste radili na baušteli, niste bili ljuti i nesretni?

Nisam bio ljut, ali bilo je pitanja. Na sreću, bio sam ustrajan koliko god mi je bilo teško. Imao sam najvažniju podršku, vjerovali su u mene i ja u sebe. Obećao sam si da ću jednog dana uspjeti u nogometu koliko god se napatio. Ako nešto želiš i nisi lijen, taj san će ti se ostvariti. Kada i kako, to zna samo dragi Bog.

Jeste li veseljak po naravi?

Jesam, pjevati baš i ne znam, ali sam jako pričljiv, bilo da je u pitanju zezancija ili ozbiljni razgovori. Baš volim komunicirati s ljudima.

Volite li brbljave cure?

Neka bude zlatna sredina... Dobro je i da zna slušati.

Imate li curu?

Slobodan sam.

Imate li svoj tip? Jeste li zaljubljive prirode?

Nemam svoj tip cure. U životu nikad ne znaš što te čeka. Ako imaš svoj tip, obično ti dođe skroz suprotno.

Znači ništa od treba biti crnka, plavuša, niža, viša, mršavica, s oblinama…?

Neka bude prirodna cura. I vjera mi je jako važna.

Svaku nedjelju idete na misu?

Svaku. Bez vjere nemam ništa. Kad sam u karijeri 2021. dotaknuo dno jer sam imao teške operacije, traumu, malo sam izgubio vjeru. Nije mi bilo jasno zašto mi se to događa. Ali iz toga sam izišao još jači. Kad sam došao u Hrvatsku, upoznao sam patera Ivana Dominika Iličića koji bi nam dolazio prije važnih utakmica i blagoslovio nas. To me poznanstvo još više približilo Bogu. S njim se može lijepo popričati. Isto tako mislim da je ljudima optimističnog duha život puno lakši. To mi je i tata rekao. On je proživio puno toga, roditelje je izgubio kao dijete. 'Koliko puta sam trebao odustati', kaže mi. Pogotovo i taj srčani prije tri godine, ali on je toliko pozitivan čovjek. U njemu nema ništa negativno. Što se god ružno dogodi, on samo razmišlja kako izići iz te situacije. Drago mi je da se tako promijenio i moj pogled na svijet. Za sve si uzmem vremena, nikad ne znaš kad te više neće biti, zato svaki dan treba biti zahvalan i pozitivan.

Otkud vam svi ti stavovi sa samo 23 godine?

Svašta sam proživio. Možda me sve to, na žalost, malo postaralo. Kad pričam s ljudima, ne razmišljam što ću i kako reći. Tako ne kalkuliram ni s izjavama za medije. Iskreno kažem što mislim. Ne želim se mijenjati pred kamerom. Takav sam. Nekad mi izleti svašta. Tako sam nedavno provalio kako su me u svlačionici zezali da sam u postu jer nisam zabio gol nekoliko mjeseci.

Gdje volite izlaziti u Rijeci?

Opušta me odlazak u mirnu Kostrenu, šetnje. Nekad iziđem s društvom.

Javljaju li vam se cure na Instagramu?

Javljaju. Tu i tamo stignem odgovoriti, ali teško je nekog upoznati preko interneta. Volio bih uživo sresti curu i da ne zna što radim.

Gdje biste je prvo izveli?

Za prvi put otišli bismo na kavu. Imamo omiljeni kafić Mocca. Poslije što bude. Prije sam bio jako nestrpljiv. I to sam promijenio, svemu dajem vremena.

Imate dva brata. Kako se slažete?

Jedan je brat 1990., a drugi 1992. godište. Zovu se Andreas i Christian. Roditelji su im dali njemačka imena da im bude lakše u školi jer je to bilo taman nakon rata. Srednji brat Christian ima građevinsku firmu, a najstariji je IT stručnjak u području sigurnosti internetskih mreža. Odlično se slažemo. Braća su mi sve u životu!

Imate li neki hobi?

Volim boks, trenirao sam ga u Njemačkoj. Povremeno odem u Zadar, ondje živi moj najstariji brat i jedan trener s kojim ‘bacim rundu’.

S kime ste se u reprezentaciji sprijateljili?

Svi su me lijepo prihvatili. Bliži sam s Marinom Pongračićem, znamo se još iz Dortmunda. Tu je i Stanišić, jako se dobro razumijem s Lovrom Majerom. On je jako smiješan i simpatičan. Baš mi je pri srcu. A starije igrače gledam s ogromnim poštovanjem. Želim osvojiti ono što su i oni, upijam sve savjete, gledam ih na treningu i divim im se. Trudim se napredovati kako bih bio još kompletniji igrač.

Kakav vam je osjećaj uoči Eura?

Dobar. Moramo ići s pozitivnim stavom i željom za osvajanjem. A srce je najvažnije!