'Najčešći motiv su mi žene': Nogometaš Dinama se već godinama bavi slikarstvom, a nama je pokazao omiljena djela

Na terenu, u studiju ili u atelijeru Dinamov napadač Josip Drmić ruši sve stereotipove o nogometašima. Iako je ovaj svestrani 31-godišnji sportaš u glazbenom svijetu već dobro poznat pod umjetničkim imenom Magi, mnogi još ne znaju za njegovu strast prema slikanju. Otkrio nam je kako je sve počelo, koliko je slika dosad naslikao, što kažu suigrači na sve njegove hobije te je li već prodao neke svoje radove.

Koje vas teme ili motivi najviše privlače u slikanju?

Drugi su primijetili da često slikam tamnim bojama i da volim slikati ljude, a najčešći motiv su mi žene. Ne forsiram ništa, žena mi je prirodno lijepa. Netko voli slikati životinje, netko objekte, a mene očara ženski lik, bilo pogledom ili pokretom. Ne bih rekao da je to samo zato što je ženski lik, nego me jednostavno inspirira određena tema. Recimo, Joker je u filmu nešto rekao pa razmišljam o tome i kako taj tekst iznijeti na slici. Umjetnost uvijek želiš prezentirati prema van, ali svatko drugačije interpretira sliku. Ponekad sam naslikao rat, ponekad ljubav, seks, tugu, ponekad ljubav između mame i sebe, dosta citata... Moje slike uvijek imaju neku poruku. Sve se događa u trenutku, ne planiram ništa, slikam kada me nešto inspirira.

Kako usklađujete nogomet, glazbu i slikarstvo? Služi li vam jedno kao bijeg od drugog ili vam sve pruža jednaku strast?

Ljudi imaju puno vremena samo ga ne iskoriste. Tako je i s nogometašima. Svi kažu treniram pa ne mogu nešto drugo, ali trebaš složiti raspored jer o tomu sve ovisi. Tako je i s umjetnosti, glazbom i dodatnim treningom. Hoćeš li dodatno trenirati, ovisi o tebi, a tako je i sa slikanjem. Prestao sam gledati televiziju, čitati novine i raditi sve što mi nepotrebno oduzima energiju i posvetio se onomu što me ispunjava. Odradim trening, sve sportske obaveze i prioritetne zadatke i poslije toga slikam. Netko čita knjigu ili gleda film, a ja slikam ili produciram. Jednostavno je, staviš u raspored sve što želiš napraviti. Slobodno vrijeme usmjerio sam u pozitivno, u ono što mi više pomaže i oduzima negativu. Tako je i s glazbom, donosi mi veselje. Ako si veseo, naglasi to. To je meni glazba! Plešem, smijem se dvaput jače nego netko drugi.

Znaju li suigrači i treneri za vaš umjetnički talent? Što kažu o tomu?

U nogometu drukčiji interesi uvijek izazivaju čuđenje. Ako si drugačiji, u početku te ismijavaju i gledaju na to negativno. Ali kada staneš ispred njih i objasniš im, pokažeš im da nisu dobro upućeni ili se još nisu susreli s tim, neki razumiju, a neki i dalje ne. Iskreno, ne zanima što drugi misle. Ponekad su komentari negativni, a ponekad kažu svaka čast, ima svega.

Jesu li emocije koje vas ispunjavaju dok slikate slične ili potpuno različite od onih koje doživljavate na terenu?

Totalno su različite. Neke emocije u nogometu ne možeš pokazati, ne možeš problem nositi na teren, ali problem ili životnu situaciju možeš naslikati.

Jesu li vam kreativnost i izražavanje na platnu pomogli da razvijete svoje vještine na terenu i obrnuto?

Napunilo me energijom, pojačao sam segmente koje sam prije izbjegavao, nisam bio u fokusu jer nisam znao da me to ispunjava i daje mi energiju. Možda sam radio suprotno, dirale su me negativne informacije iz novina ili s malih ekrana, izlazio sam i gubio vrijeme na kavama ili s ljudima koji su mi sisali energiju i punili mozak nepotrebnim, a ovako sam napravio nešto za sebe. Zapravo sam širio svoje horizonte u nekim segmentima kojima prije nisam pridavao važnost. Primjerice, počeo sam se družiti i razgovarati s umjetnicima, kao i s reperima, DJ-ima, pjevačima, producentima, gitaristima i ljudima koji rade u drugim branšama. To je potpuno drugi svijet, drugi ljudi i drukčije razmišljanje.

Imate li neku rutinu u stvaranju ili vas nadahnjuju spontani trenuci?

U glazbi imam rutinu, držim se nekih šablona jer nisam još dovoljno jak u produkciji. U slikanju nema rutine, jednostavno bacaš boje, izmisliš nešto, ali ipak koristim neke savjete umjetnika: gledaj kako ide prvi sloj, pa drugi, treći, pazi da kamen obojiš prvo ovako ili onako. Gips, platno i akril, sve reagira drugačije. Ima nekih šablona, ali kada dođeš do završnog dijela, to samo ide. Kad gledate moje motive, nisam izmislio ništa novo, sve već postoji, samo je u mojoj interpretaciji. Ponekad slikam i iz glave nacrtam, ali rijetko.

Jeste li ikada razmišljali o tome da svoje slike izlažete javno, možda organizirate samostalnu izložbu?

Bilo je razgovora o tome. Kada sam razgovarao s prijateljicom dizajnericom Alisom Jalize, bila je ideja da ona napravi modnu reviju na kojoj bi bile izložene i moje slike. Bilo bi to cool, ali to bih napravio tek kada bih imao desetak ozbiljnijih slika. Sad imam pet, šest ozbiljnih, a ostale još nisu na toj razini. Kada bih naslikao više od deset ozbiljnih slika, radio bih izložbu. Volio bih to jednog dana, ali zasad još ne, još sam u procesu. Trenutačno imam deset, petnaest slika, od kojih sam neke darovao, neke su nedovršene ili nisu još dosegnule razinu za izložbu tako da savršeno prezentiraju mene i moj rad.

Kako vaša obitelj, mama Gordana i tata Milko, braća Ivan i Igor te prijatelji reagiraju na vaše radove? Jesu li vam podrška, jesu li kritičari?

Različiti su komentari. Neki prijatelji kažu moraš se nakon nogometne karijere posvetiti slikanju jer to stvarno dobro radiš. Neki već žele moje radove u svom restoranu ili baru. Onda imaš one koji se nasmiju i nabace komentar u stilu 'di si Picasso, di si pjevač ili slično', ali čim govore o tome, znači da sam im interesantan.

Koju ste sliku prvu naslikali i što danas mislite o njoj?

Prva je bila moj život i prikazuje sve što mi je u glavi. Svoju prošlost, budućnost, želje, sve sam na njoj reflektirao i spojio. Od onoga što sam ja do želje za odlaskom u New York, prvog šutiranja lopte, najbolje slike, želja, mana, sve sam na njoj prikazao. Na kraju, ta slika nikad ne može biti gotova, samo je možeš nadograditi jer život je velik.

A na kojoj trenutačno radite?

Trenutačno radim na slici inspiriranom serijom ‘Kuća od papira’. Inspirirali su me pitanje 'što nosiš' i s njim povezana situacija u seriji i to sam želio nekako prenijeti na platno.

Jeste li prodali već koju svoju sliku?

Bilo je upita, nudili su mi od 500 do 1000 eura, ali nisam ni jednu prodao, više sam ih darovao. A sad, bih li neku prodao? Možda jednog dana kada postanem ozbiljniji i počnem još intenzivnije raditi. Ovo je trenutačno više hobi, nisam se baš specijalizirao iako mnogi kažu da je već i ovo ozbiljno. Ali kada gledam profesionalce, vidi se razlika, ja sam trica pored njih desetki.

Posjedujete li možda neke slike poznatih umjetnika?

Ne, ni jednu. Volio bih imati djela poznatih autora, ali uvijek su mi preskupa. Možda jednog dana kupim djelo Picassa ili nekog drugog velikog umjetnika, a trenutačno imam slike prijatelja Tomija koji slika pod umjetničkim imenom Rocketbyz. Veći je slikar od mene i možda će jednog dana njegova djela vrijediti kao neka Picassova, nadamo se. Čak mi je oslikao jedne kopačke! Uvijek podržavam prijatelje i umjetnost.