Željko Sopić već 27 godina voli suprugu Michelle: Par ima dvoje djece, a jednu stvar je znao čim ju je upoznao

Postoje frajeri i frajeri. Oni koji misle da to jesu, a zapravo nisu, i oni koji jesu, a ne moraju to ničim naglašavati - jer samo progovara iz njih. Ako ćemo ovaj fenomen gledati kroz prizmu zdravorazumskih odlika, bivši nogometaš i jedan od najtalentiranijih i najcjenjenijih domaćih trenera Željko Sopić to jest. Kada smo ga nazvali zbog ovog razgovora, pristao je bez izmotavanja i kompliciranja, održao riječ, a iskrenošću i osmijehom pokazao je drukčije lice od onoga koje gledamo dok prati utakmice svoga Nogometnog kluba Rijeka. Neki za njega kažu da je trenerski enfant terrible, nogometni Tyson Fury, filozof, lik koji ne ‘je** živu silu’. Ekskluzivno za Story 49-godišnji nogometni stručnjak otkrio je svoju emotivnu stranu, govorio o stihovima i skladnom životu s 23-godišnjim sinom Leonom, 21-godišnjom kćeri Tiffany i suprugom Michelle koji ga prate na svakoj utakmici. Tu su i ne manje važni punica Vesna, sestra Željkica koja živi u Švedskoj te trenutačno dva psa i jedan zec, čija igra Željku popravlja dan.

Za početak ćemo o vašoj nježnoj strani. Kako ste se Michelle i vi upoznali?

Igrao sam nogomet u Zagrebu i u slobodno vrijeme s društvom dolazio u kafić Philadelphia u Španskom. I klasika: gledanje, pa da, ne, da, ne... Jesam frajer i sve, ali nisam baš bio napadan prema ženama. Michelle mi se nije samo svidjela na prvi pogled, jednostavno sam znao da je to - to. Konačno smo se upoznali, izišli, a sve ostalo je povijest koja traje 27 godina.

Dakle, prošle godine proslavili ste 25 godina braka. Kako je to bilo? Jeste li iznenadili Michelle?

Jesam, naravno, darom i putovanjem. Bili smo u Dubaiju dok sam bio na kraćoj ljetnoj stanci. Zanimljivo, vjenčali smo se na njezin rođendan 26. lipnja. Tada nismo imali feštu jer sam išao igrati u Njemačku. Proslavu smo priredili nakon nekoliko mjeseci u Esplanadi. Baš je bila predivna svadba.

Kako biste opisali suprugu? Zašto ste zaljubili u nju?

Ona mi je najveća podrška koju mogu imati, kao i moja djeca. Michelle je iskrena, osjećajna - žena, majka, kraljica. Da se razumijemo, da ne bi netko mislio da je brak samo nirvana, ima dana kad smo na pas mater, ne slažemo se u svemu, posvađamo se i zbog gluposti, to je dio života. Ali jako je važna, pogotovo u mom poslu, podrška. Ne cvjetaju uvijek ruže, a trenerski posao mnogo je više stresan od igračkog.

Ponosni ste roditelji 21-godišnje Tiffany i 23-godišnjeg Leona. Čime se oni bave?

Tiffany još živi s nama i studira digitalni marketing. Ona je glas razuma u obitelji. Samozatajna i vrlo zanimljiva duša. Za razliku od nje Leon već neko vrijeme živi sam sa curom Mijom. Igrao je nogomet, čak na zavidnoj razini, iz juniora je otišao u nizozemsku prvu ligu, ali kako je dosta izrastao u jednoj godini, počeli su problemi s tetivama, barem smo tako mislili. No ispostavilo se da ima zdravstveni problem, tzv. Haglundova peta zbog koje je morao na operaciju. Trenutačno igra za svoj gušt s dečkima, a s vremenom se možda vrati u nogometne vode. Ne bojim se za njega s obzirom na njegov intelekt, veliku stručnost i poznavanje područja dionica, burzi, kriptovaluta, NFT-ja… Cijela ta tematika donekle mi je jasna, ali i dalje pomalo apstraktna. Važno mi je da su mi djeca sretna, jer kad su oni sretni i ja sam.

Kakav odnos imate s njima?

Prijateljski. Kad imamo vremena, iziđemo svi zajedno u Zagrebu.

Koliko su vaših karakternih crta naslijedili, a koliko supruginih?

Dosta imaju i maminog i mog. Leon ima eksplozivnu narav na mene, oboje smo u sportu pa imamo i zajedničke teme, dok je mama - mama, s njom dijeli svoje vizije i ideje i tu su dosta slični. Sve se rješava odmah i sad, nema čekanja. Tiffany je povukla komunikativnost, društvenost i pravičnost od nas oboje. Rekao bih da je povukla moj karakter, a izgled i osjećaj za estetiku ima na mamu.

Čime se Michelle bavi?

Tijekom moje karijere bila je posvećena obitelji, djeci, kućanstvu. No kako su djeca odrasla, posvetila se onom što voli, a to je uređenje interijera. I mogu reći da je u tome baš dobra. Vrlo je posvećena svemu čega se prihvati, možda do granice perfekcionizma. Posljednji projekt, uređenje restorana Bosco u Velikoj Gorici, nedavno je završen i moram reći da sam ponosan na njezin rad.

Što za vas znači romantika?

Dobar stih... Kad god darujem nešto ženi i djeci, volim napisati neku pjesmicu. Ide mi dobro rima.

Talentirani ste za poeziju?

Leži mi... Svi koji su sa mnom išli u školu znaju da bih za dva sata znao napisati nekoliko različitih sastava koje bih dijelio okolo. Matematiku sam volio, ali hrvatski mi je bio puno lakši. Pjesmice slažem u rimama, najčešće u unakrsnoj. Od pokojne mame naslijedio sam taj dar.

Koga volite od naših pjesnika?

Tina Ujevića, pogotovo pjesmu ‘Odlazak’ kad je na svoj osebujan način otpjevao pokojni Arsen Dedić.

Vaša igračka karijera počela je u Zagrebu...

Tako je, sedam godina igrao sam u Zagrebu. Poslije sam otišao u njemačku prvu ligu Borussia Mönchengladbach, gdje sam igrao dvije i pol godine, a nakon toga u drugoligašu LR Ahlen, gdje sam igrao četiri i pol godine. Dakle, ukupno sedam godina proveo sam u Njemačkoj. Potom sam se vratio u svoj NK Zagreb na godinu dana. Razočarao se i vidio da to nije klub koji sam ostavio. Onda sam na dvije godine otišao u Slaven Belupo, igrali smo finale kupa i bili drugi iza Dinama. Poslije u Lokomotivu, gdje sam okončao igračku, odnosno započeo trenersku karijeru. Nakon pola godine shvatio sam da ne mogu biti pomoćni trener jer kad si lider, onda si lider. I nije mi za to uvijek bila potrebna kapetanska traka. Svoga nekadašnjeg suigrača Jelića, poslije sam ga trenirao, jednom sam prilikom uhvatio za vrat na utakmici u Šibeniku. 'Majstore, ili ćeš se boriti ili ću te zadaviti', rekao sam mu. Poslije mi je bilo žao, ali tada smo se borili za opstanak.

Malo-pomalo postali ste jedan od najcjenjenijih domaćih trenera. Dokazali ste to kada je Gorica ostala u prvoj ligi.

Kad sam došao u Goricu, bio sam uvjeren da mi to možemo napraviti. Prošli smo pripreme i nismo primili ni jedan gol, a zabili smo ih ne znam koliko. Počne prvenstvo i u šest kola ne možemo zabiti gol unatoč penalima i stativama. Prvi gol zabijemo na Poljudu. Igramo utakmicu doma i Šibenik nam tada bježi na plus 11 bodova. Znamo da tu utakmicu moramo pobijediti. I sad se naježim zbog toga. I dobijemo Lokomotivu, osvojimo bod u gostima i sve se počne mijenjati... Ljudi ne razumiju, došao sam u Goricu kad smo prve utakmice igrali protiv Dinama, Hajduka, Rijeke i Osijeka, a onda se taj niz okrene i svi nam dolaze doma. Uzmemo bod protiv Dinama doma, dobijemo Osijek 2 - 0, Rijeku 1 - 0, igramo s Hajdukom 0 - 0, odemo u Šibenik i tamo dobijemo 0 - 4. I tako s minus osam dođem na plus pet bodova. I na kraju ostanemo u ligi.

Kako ste se tada osjećali?

Sretno, ispunjeno. Jednostavno, pomogao si jednom klubu da ne ispadne iz lige. Realno, kad ispadneš u drugu ligu, to je raspad sustava. Najvažnije je što to nisam sam napravio. Postoje ljudi koji su radili sa mnom; sportski direktor Mario Brkljača koji me i doveo te treneri Klafurić, Mujdža, Šoš i Krnić. Potom su me zvali iz Rijeke. Vidio sam da u Gorici nema nekog velikog iskoraka. Rijeka mi je bila izazov pa sam se pozdravio s ljudima na lijep način koliko je to moguće. Zapjevali su mi, taj dan mi je bio jedan od emotivnijih. Opraštaš se, pomogao si klubu, klub tebi. S tim dečkima prošao si rijetko viđenu kalvariju i sad odlaziš u nešto novo. A tamo me dočeka francuski Lille u gostima pa Dinamo u Maksimiru. Vrhunsku utakmicu odigrali smo protiv Francuza na Rujevici, pobijedili u 90 minuta, a naposljetku nismo ušli u Konferencijsku ligu. Taj mi je prvi dio u Rijeci baš bio težak, ali moram reći da su me ondje tako dobro primili da je to nevjerojatno. Od prvog trena osjetio sam ljubav. Drago mi je da se takve stvari događaju jer je nogomet emocija.

Kad vam je emotivno bilo najteže?

Najgore je kada ti se dogode životne traume, a kažu da su najveće smrt dragih ljudi i razvod braka. Smrt roditelja jako je teška, meni se to dogodilo kao mladom. I nije najteži trenutak kad odu na onaj svijet, već kada shvatiš da ih više nema - u tami sobe i dubini duše kad zaplačeš. To je strašno. Kad je moja mama umrla, imao sam 21, sestra 14 godina. Gledao sam maminu patnju, živiš to i pripremaš se. Umrla je u dva u noći, ujutro sam došao u sestrinu sobu i samo sam je zagrlio. Ništa nisam rekao. Plakala je četiri sata. Koje su to emocije, kroz zagrljaj shvatiš sve.

Je li vas sve to očvrsnulo?

Očvrsnulo? Kad mi ljudi pričaju kako su prodali i kupili 16 automobila, kupili Rolex i znaju sve o životu? A nemaju pojma. Nisam uopće bahat. O meni mogu govoriti samo oni koji me poznaju i koji su odrasli sa mnom. Meni novinari znaju reći: 'Postavili ste igru ovako ili onako.' Ti znaš što sam mislio? Svaka ti čast! A ljudi nikad nisu popili kavu sa mnom. Dođi mi da nekim novinarima odgovorim: 'Žena ti kuha dobru sarmu'. 'Kako znaš', vjerojatno bi pitali. Na to slijedi odgovor: 'A kako ti znaš što sam mislio.' Zapravo, pripadnik sam generacije koju nije briga što će netko o meni pisati. Moju ženu bi to smetalo, dok se moja punica Vesna svađa po raznim forumima. Na to umirem od smijeha. Kažem punici koja je najbolja žena na svijetu, kao druga mama mi je, da me baš me briga što netko o meni piše i lupeta.

Hoće li Rijeka biti ovogodišnji prvak?

Kad sam govorio kako sam siguran da Gorica ostaje u ligi, mislili su da nisam normalan, uključujući i dečke s kojima sam prijatelj poput Silvija Marića. Tako sam uvjeren da ćemo i ovaj put na kraju slaviti. Kako ćeš ostvariti nešto ako u to ne vjeruješ? Kakav bih ja bio trener i kako bih vodio ove dečke da prvi ne vjerujem da možemo osvojiti naslov? Izgubili smo od Dinama, dogodi se, ali prije toga dobili smo pet utakmica zaredom. Hodamo po zemlji, a što se događa kod konkurencije - ne zanima me.

Koji su vaši životni i trenerski postulati?

Imam jedan obraz i nije na prodaju. Vrlo jednostavno.

Držite do riječi?

Apsolutno!

Koju osobinu najviše cijenite kod ljudi?

Na prvome mjestu pravičnost. Da odanost, da vjernost, ali budi pravedan. I iskrenost, reci kako jest. Istine ćeš se uvijek sjećati. To je u ovom poslu jako teško. Sjednem sa svojim igračem, kažem mu u licu, a vrata su im kod mene svima otvorena 24 sata. I zasad dosta dobro plivam s njima.

Događa li vam se da ste i psiholog dečkima?

Naravno. Pa ne pričamo samo o nogometu. Ima tu i životnih lekcija, problema sa curama, ali to više komuniciram kroz zezanciju. Pokušavam im dati savjet koji će im pomoći u životu. Danas sam im trener, sutra poznanik, možda prijatelj... To je poanta.

Koliko vam novac znači?

Imam ga za normalan život, ali nisam materijalist. Da jesam, otišao bih u Kinu. Nedavno sam imao ponudu. Ima jedan problem: ne znam kako bih došao do predsjednika kluba Miškovića i to mu rekao. Nisam ni pitao za kineski iznos. Poslije su mi rekli. Čovjek koji mi je to htio predložiti razgovarao je s mojim sinom i ženom. Michelle mu je odmah rekla da nema šanse, zna me u dušu, a Leon je odgovorio: 'Isuse, koji novac, pričaj s tatom.' Nije me zanimalo. Kako bih mogao doći do Riječana i otkazati im suradnju?

Na što trošite?

Na sitne radosti, piće s prijateljima, odlaske s obitelji na izlete, počastim se pokojim komadom odjeće… Nisam škrt, smatram da treba davati i pomagati, pogotovo potrebitima. Osjetljivi smo svi doma na napuštene životinje, tu je Michelle dosta osviještena pa me uredno podsjeti da uplatimo neki iznos i da koliko-toliko pomognemo npr. udruzi Le pas… Nevjerojatna je njihova predanost pomaganju tim životinjama. Trenutačno nam je Tiffany dovela prekrasnog napuštenog psa iz udruge Indigo da mu bude teta čuvalica dok ne nađe svoj topli dom u nekoj obitelji. Velika mi je želja da budemo prvaci pa da na teren na Rujevici pustim psa Rija i zeca Koka. Rio je Cavalier King Charles Spaniel i treća nam je generacija. Prvog smo imali 11 godina, a nakon njega imali smo Luija koji se otrovao u Španskom nakon šest mjeseci. To mi je bio jedan od tužnijih dana, pogotovo kad sam to morao reći djeci. Srce mi je pucalo. Inače, beskrajno me veseli kad se zavalimo u boravak dok Rio i Koko šeću okolo. Oboje se vole jako maziti.

Raznježi li vas to?

Ma neopisivo. Čak više Koko voli da ga mazim. Možda osjeća moju melankoličnu dušu.

Koliko stignete čitati?

Malo imam vremena, stalno sam u nogometu i analizama. Primjerice, 1. rujna došao sam u Rijeku, a nisam se stigao okupati u moru. Navečer volim pogledati neki nogometni podcast. Naletim i da mene komentiraju i popljuju. Bude mi čudno kako ljudi drugačije gledaju na neke situacije. Ali to ima svoju čar, svatko ima pravo reći što misli.
Mnogi koji vas ne poznaju zbog izgleda, energije i autoriteta doživljavaju vas kao opasnog tipa, mrkog medu.
Osjećajan sam. Puno me toga može pogoditi, ali u poslu tu stranu ostavljam doma.

Što još ne znamo o vama?

Nije mi problem skuhati, usisati i peglati. Sve sam to radio još za igračkih dana kad sam bio sam.

Čega ste se odrekli u korizmi i koliko vam vjera znači?

Nekih slatkih gušta. Što se tiče vjere, na misu odem kad stignem, vjernik jesam, vjerujem u Boga, ali više sam pobornik toga da djelima pokažeš da si dobar čovjek jer odlazak u crkvu nije nužno pokazatelj dobrote. Na Rujevicu nam redovno dolazi svećenik kad smo u karanteni, mislim da će ondje čak i kapelicu napraviti.